SCENA IZ NEOBJAVLJENE PRIČE POD NAZIVOM "VERTIGO"
Kako je kiša pljuštala učinivši ulice potpuno pustim, Aleksi i Danil su nastavili da sjede na stepeništu zatvorenog hotela koji se u to vrijeme renovirao. Aleksi je pronalazio nešto posebno u tako tmurnom vremenu i nije morao to ni da kaže, ali se dalo primjetiti kako je najbolje raspoložen kada sjedi na kiši ili hladnoći i polako puši svoje cigarete. Pod dobrim raspoloženjem, nije se nužno podrazumijevalo da se smije ili da na pitanja odgovara veselim tonom - zapravo, nije se podrazumijevalo da na postavljena pitanja uopšte i odgovara. Za to vrijeme je bio posebno miran i tih, pitom - kako je Danil to sebi volio da govori, poput lava za vrijeme sna koji bi pobijesnio ako uradiš bilo šta što će da mu naruši taj mir.
U prijevodu, vladala bi tišina dok on sam ne bi odlučio nešto da kaže, a ni tada mu se nije prigovaralo. Tada je, shvatio je Danil, taj njegov tvrdokorni prijatelj postajao najviše ranjiv - vidno ranjiv. To ga je zabavljalo.
Sada dok su sjedili pod strehom hotelskog stražnjeg ulaza, slušajući tutnjavu po starom linoleumu i zureći isprazno u sivilo koje ih je obavijalo, oboje su šutjeli. Možda je to u početku znalo da smeta Danilu jer je tišinom gubio osjećaj bilo kakve nadmoćnosti, i nad sugovornikom i nad situacijom, naučio je da drugome možda i nije tako, i naučio je da i sam postane dio te tišine.
"Jesi li ikad bio u našoj privatnoj osnovnoj školi?" upitao ga je Aleksi, kao iz vedra neba.
Danil je bez razmišljanja odmahnuo glavom.
"Vidiš, u toj školi se jedne godine desila slučajna smrt. Bili smo na igralištu za vrijeme odmora i dva dječaka su pomislila kako je kul da se igraju boksera. Shvati da je jedan bio kao od brda odvaljen, čitava gromada od djeteta i kad bi ti stao na nogu ti bi se oporavljao tri dana. E u toj njihovoj borbi, taj veći je izgubio ravnotežu i zateturao se unazad gurnuvši neko slabašno dijete i ono je palo na ivicu betona glavom i bilo na licu mrtvo."
Danil je šutio u nevjerici, pokušavajući prevariti ono što je upravo čuo.
Priča se, međutim, nastavila. "Shvataš da se oko toga digla larma i da mjesec dana nisi mogao biti miran od sve te frke koju su svi oko tebe stvarali. Roditelji, učitelji, školski radnici uključujući i direktora pa čak i djeca. Da ti situacija postane bliža, dat ću lica tim osobama. Zapravo, samo glavnom licu koji je nosio ime Jan. Jan je počeo da odlazi i kod školskog psihologa koji je bio jednako glup koliko i drugi radnici i koji mu je konstantno pričao o krivici i tome kako je ubica. Dječak je postao ozbiljni duševni bolesnik, kasnije mislim. Ali sada, u tom periodu, on više nije postojao. Tužili su i školu, mnogo. A Jan je počeo da se druži sa mnom."
"Ili ti sa njim."
"Otprilike. Poenta je da ja sam nikad nisam shvatao ozbiljnost situacije. Više sam krivio ljude, odrasle, što su vršili toliki pritisak na dijete. Pa desilo se slučajno, ni on to nije htio, pa čemu onda sve to?"
"Ali svejedno je nosio krivicu i morao se složiti s tim."
Aleksi je odmahnuo glavom. "Ali shvati, on se i jeste složio sa tim. Plakao je i odlazio psihologu, u jednoj školskoj zadaći je pisao na temu: ko je ubica? Jer je bio toliko emocionalno potresen i šta ne da je i njemu bila potrebna pomoć, ali dobijao je suprotno. On je ubio dijete, a onda su oni ubili njega."
Danil je šutio neko vrijeme, prije nego što je tiho ponovio, "On je ubio dijete, a onda su oni ubili njega."
Pogledao je u prijatelja pored sebe u potrazi za reakcijom, nekom emocijom koja bi mu se očitavala na licu, ali nije vidio ništa. Opet. Aleksi je samo zurio pravo pred sebe, kao hipnotisan, kada je opet progovorio. "Zar tako cijeli svijet funkcioniše? Zar se stalno trebamo zapitkivati koga smo mi to nekad ubili?"
