Namještao je mašnu oko vrata, dok je pratio pogled čovjeka nasuprot njemu. Smiješio se, ali onom u staklu kao da je licem preletio kakav grč i mogao se zakleti da je negdje u podsvijesti (pa i na javi) čuo piskav jauk koji, kao da je proizašao upravo iz tog grča. Širio je uglove usana gotovo se pretičući sa drugim muškarcem koji će oblikovati veći i prirodniji izraz, ali uzalud. Umjesto toga, ista ta neprirodnost drugog u njemu je izazivala bol, poput žestokog udarca u prsa. Čuo je slamanje rebara. Zrak se svom silinom probijao kroz te ruševine cijelog svijeta formiranog na tankim stubovima kostiju, unutra, ispod crvenih prevlaka njegovih mišića za koje bi se zakleo da liče na prozirnu plastičnu kesu. Toliko je bio istanjen! Razvučen, stisnut, premetnut u samu kožu - živi kostur. Opet je popravio mašnu, povukao kragnu nebesko plave košulje (koja je za vrijeme boljih dana bila kraljevsko plava, ali koliko je puta ispremetana u ženinim golim rukama, dobro je da je i ostala u boji). Potom je obukao i samotni sako, dodirujući ga samo vrhovima dugačkih prstiju, da ga ne izgužva! Linija rukava i remena sakoa mu je padala niz rame, krajevi rukava se prelijevali preko njegovih prstiju, čak je i kragna ostala da visi oko vrata kao na vješalici. Nije bio siguran da li se smanjio ili je sako prosto porastao, od zadnjeg puta kad su se vidjeli. Činio mu se tako glomazan i povlačeći ga niz leđa, osjećao je i neku vrstu težine koja mu se, kao za inat, uspinje uz kičmu. Ponovo grč - sada je i onom u staklu sijevnula bol licem i on se blago pognuo, pogrbio kao kakav starac. Sjetivši se savjeta jedne osobe nekada davno, uspravio se i spustio dlanove na kukove, trudeći se da sam sebi podigne samopouzdanje, ali i onom nasuprot njega.
Seljak, skliznulo mu je niz usne, je seljak i u odijelu.
Njegove riječi su bile istinite, i samog njega je probola ta brutalnost istine koju je izgovorio, ali nije mogao protiv toga. Nije mogao protiv čovjeka u staklu, čovjeka kojeg nije ni vidio pošteno kad se ogledao u širokom staklu sobne komode, čovjeka koji mu se očigledno smješkao, premda je on čuo samo bolne udisaje. A vjerovao je tom čovjeku više od svega, onim njegovim istanjenim rukama na kojima je jasno nazirao vene i još štošta. Ta nisu li one nastale od drške jedne obične motke, nisu li sazdane od čvrste, smrznute zemlje koju često tuče do besvjesti iako zna da je u toj borbi već na početku gubitnik? Svaka mu izbočena vena iscrtava put muka koje su mu za života bile ono što i drugom čovjeku asfaltirana staza. Čak i kada vezuje mašnu, kad drhtavim rukama kopča ono zadnje dugme na kragni, njemu se pričinjava pusta zemlja i on zamahuje! Kasno shvata da zamahuje u vazduh, a gospodske oči oko njega trepere kao krijesnice i kikoću se.
Koji seljak, čuje se žamor, košulju kopča kao da zemlju ore. Ruke su mu kladiva dva kojima uprazno zamahuje. Koji luđak!
Zagleda u mutno staklo komode. Možda taj sako ni ne visi onako kako se njemu često čini, misli za sebe, i time zaključuje svoj slijed tragičnih misli koje mu, eto, postaju svakodnevnica, i najzad se odmiče od stare komode.
maj 19, '17
