Želim da pišem. Poeziju, prozu, bilo šta vrijedno čitanja, bilo šta dostojno iskrene ljepote. Želim da slikam, da kratkim pokretima gruboga kista oživim sopstvenu dušu, da u svim bojama vidim propalu sreću, a ne sam propast. Želim da budem inspiracija, da prođem pored nekoga i upalim tu iskru interesovanja u njima. Želim da iz tuđih usta čujem rijeku, biljke, nebo i univerzum, a ne otrcane izraze popraćene onim odvratnim, odvratnim smijehom. I želim da se smijem, zaista želim da se smijem. Zašto ne mogu da se smijem?
Moja duša je okean. Ponekad mirna, ponekad u njoj bijesne bure. Ponekad samo iščezne, pa se vrati prazna, mrtva, kao uljem zatrovana. Moja duša je noćno nebo, ponekad iskri od silnih zvijezda, ponekad je čista ali prazna, nesvjesna. Moja duša je djedovo polje iza kuće. Ponekad žuto i sav život u njoj ubijen suncem, a ponekad obiluje najljepšim proljetnim cvijećem. A moj izgled je olupila na dnu samog okeana, olupila ukletoga broda, potonulog zbog nevjerstva duša koje njim ploviše.
Svako jutro ustajem izgubljen u vremenu, te biram godinu u koju ću da otputujem. Svako jutro dolazim u novom izdanju, ali uvijek nosim samo meni svojstvene odlike poput sve tamnijih krugova pod crvenim, praznim očima koje uvijek odišu neobjašnjivom hladnoćom. I pitam se, kako bi bilo da ovakvi ljudi svi nose parfem smrti? Tek tada bi drugi bježali, glavom bez obzira. Svako jutro sjedam, a kao da padam u neku nevidljivu rupu, u neki crni ponor. Oči me izdaju, ili je to samo obična vrtoglavica koja me mjesecima muči, ne znam. Zanose me pa umjesto cure vidim momka, umjesto ptice bombu, a umjesto sebe monstruma.
Toliko toga sam dao. Život bacio u vodu, prošlost svim silama pokušao oživjeti kao podsjetnik na lijepe dane, odbacio svoju staru kožu, a evo je opet, lijepi se za mene kao da je želim. A ne želim je. Mrzim je. I često razmišljam, ako sam od zemlje sačinjen i ako mi se utroba već razdire, zašto se ne raspadam? I zemljane posude puknu, i staklo se razbije i čovjek se uništi. Ja sam bespomoćan.
Toliko toga sam uložio da mi se čini kako samo dušu još nisam prodao, ali uzalud. Jer historija se ne vraća, a sutra se mijenja. Sutra je jedna odvratna riječ, sutra je zlo, sutra će me pokoriti. Sutra ću biti još gori, ali ipak, tješim se.
Sutra ću biti u mogućnosti da se sasvim uništim i onda odem, polako i bezbolno.
Ali, dovraga, svaki dan koji nastupi nakon praznoga jutra, mnogo je gori. Svaki dan ja gajim sadnice, a u meni korijenje vene. Svaki dan se mijenjam, ali svijetu nisam dovoljan. Svaki dan gledam ljude, vidim aure i svaki dan vidim umiruće. I svaki dan poželim da ih zagrlim. Ali postoji barikada, svaki dan postoji, i svaki dan me spriječava u toj naumi i onda pušta da trunem u žaljenju. Svaki dan se penjem za stepenicu gore, a kao da idem naniže. Hoću da pišem, da slikam i da se smijem, ali i pisac se ne smije, niti to slikar radi, a ja nisam nijedno. Zašto opet tonem?
Samo olupila uvijek potone.
Sada shvatam.
Svako predvečerje kao mamuran idem kući i pjevušim pjesme o slomljenim srcima, krvi i izgubljenim zalascima. O ugušenim životima, ratovima i otvorenim ranama i ožiljcima. Svako predvečerje povlačim liniju i izlazim iz zone komfora i ulazim u novi svijet. A pauci mi već prave dom u utrobi. Da nisam i ja u nečijoj utrobi? Ovdje uvijek užasno smrdi, da nisam i ja u nečijoj utrobi koja truli? Pa trulimo zajedno.
Do večeri, kasnih večeri kad najzad postajem pisac i slikar i smijem se. Ali smijeh uvijek odglumim, i pisca odglumim, te povučem i odijelo slikara za sobom.
Ako nisam jedno od toga, šta sam? Ja sam Dominik Gierszal, a drugi me zovu Trebam pomoć. Ja sam Propao, a drugi me oslovljavaju još sa Umjetnik. Ja sam mrtav, a drugi me vide kao umirućeg.
Ja ne znam šta da mislim jer sam u konstantnom ratnom polju, u ratu sam sa sobom.
I šta još?
Želim biti sposoban napisati kraj neke priče, zaključiti sav ovaj govor, ali to mi nikada nije išlo. Želim znati pronaći tu nit koja bi se provlačila kroz cijeli tok priče, a onda je svezati u čvor i zaustaviti zauvijek. Ali ne znam. Pišem zbrkano, pišem nesređeno, pišem kao da o pisanju ni stvari ne znam, a i ne znam. Ne znam ništa. Ne poznajem ništa, nikoga, a ne poznajem ni sam sebe. Ne znam ko sam bio, ko sam sada, a ko ću postati.
I, mislim, preostaje mi samo da to sam otkrijem.
01:47
20. august '15.
mislim da je ovo veoma bitan dio prethodne zbirke i zbog toga ga ponovo vraćam i u ovu
