I
Mermerne ploče mu izmiču pod nogama dok korača, mermerni zidovi i mermerni stubovi. Ušao je u kuhinju, ne uzevši prljavo bijelu tacnu prešao je do tanjira i uzeo onaj najveći. Palenta. Viljuškom struže tanjir dok jede a krajičkom oka promatra ogorčene poglede svojih susjeda, ali mu ništa ne govore. Da li bi trebao da im zahvali?, pita se. Volio bi da im zahvali. Palenta je sama od sebe suha, ali prelivena mlijekom postaje dosta ukusnija pa se ubrzo nalazi pored kante gdje spušta svoj prazan tanjir u ruke ženi koja pere sudove. Ne gleda ga.
Ponovo su mu mermerne ploče pod nogama, on korača niz pusto stubište a ispred njega raste slika kosmičkih razmjera i guta ga, a u uglu je ispisano ime profesora historije umjetnosti. Neko mora da obavlja i taj dio posla. Na slici se prepliću slova i znakovi oblikujući nepoznate simbole i slike koje naizgled nemaju nikakav smisao, i on se opet gubi. Približava se kraju stepeništa, a zatim zakoračivši na čvrsto tlo prizemlja zastaje na trenutak i osmjehuje se. Otvoren prizor školske aule sija pred njim, a deset metara dalje ogromna staklena vrata koja vode izvan te mermerne građevine.
No još nije vrijeme za napuštanje, te on skreće niz još jedno stepenište odmah do izlaza i spušta se u podzemlje. Vrata, još jedna, i na kraju ulazi u prepune svlačionice i gutaju ga glasovi koje ne razumije ali mu udaraju od glavu poput bubnjeva i on se probija kao kroz oluju. Vuku ga nazad, glasovi kao ruke, milion njih, i smijeh i psovke i beznačajni izrazi. Provlači se, najzad. Zatim slijedi dugačak hodnik sa par udubljenja u zidu zaklonjena paravanima a unutra tuš kabine.
Tuš odjednom oživi.
Njegova skromna odjeća polako biva natopljena kako ga mlaz hladne vode obliva i on počinje da lebdi a oko njega se obrazuje neka sasvim druga stvarnost. U njegovoj stvarnosti on pluta na beskrajnom moru izgubljen u vremenu i sam, a ne osjeća se osamljenim. Kao da na svijetu nikada nije postojalo čovjeka a on se stopio sa vodom i nema svijesti o čovječnosti. Trenutak kasnije, on leži na pločicama - a tuš kabine su jedino mjesto bez mermera, i pluta i osjeća se slobodnim. Palenta mu ključa u utrobi i prijeti da iskipi u svakom trenutku.
Palenta je ipak iskipjela.
II
Glasovi, dva glasa, javlja se i treći - ko to sada priča? Ne želi da otvara oči i praveći se da je i dalje u nesvjesti, pokušava pogoditi koji od njegovih drugova govori ali ne uspijeva. Prekida ga šamar posred lica i tada mahnito skače u mjestu, iz lokve koja se formirala davno i koja nije imala kuda da nestane dok se on nije digao sa rupe za odvod. Napipava pločice ispod sebe ali kasno shvaća. Nije to mermer. Ne zna da li da odahne od olakšanja ili zajeca od razočarenja.
"Hajde, hajde, na noge dok nas ko nije vidio."
Više pari ruku ga diže da se osovi na noge, puštajući ga tek kad su sigurni da neće pasti. On još nije sasvim svjestan svog okruženja, ali mu ne izmiču šapati ruku koje ga vuku i riječi koje izmjenjuju, kao što su:
"Ne smijemo reći profesorici."
Ili:
"Šta ako mu roditelji saznaju!"
I:
"Mogli bi pozvati historičara!"
Historičara?
Ponovo tone u neku tmurnu halucinaciju, a odsustvo tako poznatog glatkog mermera ga muči u duši; i u stomaku također. Da je mermer pod njegovim nogama, suzdržao bi se od povraćanja, no to nije slučaj i mučno osjećanje se naglo izljeva iz njega u vidu providne tekućine od koje svi odstupaju nazad i s dubokim gnušanjem sjedaju na klupe po uglovima podzemne kutije u kojoj se nalaze, kao zatvorenici. Zašto njih ne tjera na povraćanje to silno gnušanje, ta silna odbojnost prema vlastitom zatvoreništvu?, pita se, a pitanje se oslobađa kroz istu materiju. I on pada na pločice, pruža se poput djeteta i osluškuje šapate i neke nejasne korake.
