PRVOBITNI UVOD ZA PRIČU "RICCHI E POVERI", 2017
U jednom malom italijanskom seocetu kojemu, nažalost, ne bih mogao, niti smio, napisati ime, odvijao se takav život odsječen od civilizacije da bi ste očekivali tamo pronaći kakve divljake ili ljude zaglavljene u vremenu crno-bijele televizije, ili neuke i nevjerojatno nostalgične. No naprotiv, kada sam prvi put kročio na to neravno planinsko tlo, iznenadila me isprepletenost kultura i tradicija, dva jezika - prastaro narječje i moderni jezik obgrljeni u čvrstu opnu koja je spajala sve njih. Taj svježi mladalački dah na golom mi vratu. Osjećao sam, da nije bilo topline koja mi je žestoko grijala tabane, da sam kročio na tlo nekog, kako ga je Dostojevski nazvao, kao podmoskovskog sela smještenog u obroncima Sibira, usred stepa, planina ili neprohodnih šuma iz njegovih opisa. Specifičnost porodica koje sam zatekao tamo nekako je podgrijavala tu atmosferu topline kakva pravoga doma i dozivala me, tako širokogrudo, usudio bih se reći, na samo jednu kafu, samo jedan jedini razgovor, jedan dim koji bi bio na njihov trošak, samo na njihov trošak, naravno, da mi je bilo teško ne prihvatiti jedno od njih.
I tako sam, kao kakav hodočasnik na putu oko svoje svete zemlje, obišao većinu ličnosti koje sam vidio u selu, a koja su mi se smiješila, svaka na svoj način, i otkrivala svaka po jedno lice ili (ako bih se bolje izrazio), po jednu stranu onog što su nazivali svojom Blagoslovljenom zemljom. Bilo je nevjerojatno teško oduprijeti se nagonu koji me sve više vukao kako sam ulazio dublje u njihovu srž, to mistično osjećanje koje me tjerao da i sam obgrlim njihov duh i postanem dio njih, barem na kratko. Zaradio sam par navika, u razgovor sam se unosio sa više žara, prihvatao sam i pružao više otvorenih grudi, rasipao sam samo u kafi, cigaretama i komplimentima, moj krug zanimanja je postao neshvatljivo veliki, čak sam zaradio i simpatičan nadimak.
Moj stanodavac me primio gotovo kao gosta, pa možda i kao člana njegove vlastite porodice koja je došla na duže vrijeme da ga posjeti. Odsjedao sam u jednoj omanjoj kućici na kraju ulice, širokog dvorišta koje se prostiralo oko cijele kuće a produžavalo u njenoj pozadini gdje se nalazio i šadrvan sa kaminom, pored koje je oticao neki potočić i gdje su navraćale odbjegle životinje, poput pasa, ćurki i ptica koje bi upecale sebi ručak u tom potoku, premda sam nikada nisam zapazio života u njemu. Zbijeni koliko su mogli biti, nizovi ruža su opasavali zidine te male kuće, a zahvaljujući neumornoj brizi stanodavčeve supruge, činilo mi se kako su se iz dana u dan te ruže sve više uspinjale uz zidove. Tako gledajući, mogao sam sebi stvoriti sliku kuće u potpunosti obučene ružama i činio mi se to kao veoma lijep prizor koji je pružao i dozu satisfakcije od same pomisli na nj. Par metara iza kuće nalazio se široki metalni natpis od vremena prije, pa, vjerovatno od vremena kada niko od tadašnjih stanovnika još nije postojao, i iz nekog neobjašnjivog razloga, bio je jedini živi spomenik iz prošlosti kojeg nisu otkopali i prodali za sitne pare. Stajao je tu kao crta između naseljenog i nenaseljenog dijela sela.
U tom nenaseljenom dijelu sam često viđao mlađe generacije zajednice, sve velike istraživačke duhove koji su u potaji uvijek sanjali da proputuju svijet i bili osuđeni da čekaju po pet, deset, i petnaest godina dok navrše punoljetstvo i napuste svoj dom.
Jedne prilike sam se obratio dječaku na kojeg sam naišao u svojim pohodima kroz travom zarasle napuštene puteve tog dijela sela, a koji me je (tek kasnije je to priznao) pratio u stopu čisto iz znatiželje jer sam za njega bio strašni stranac, upitavši ga da li bi volio otputovati negdje daleko, ovako kako sam i ja doputovao u njihovo mjesto. On mi je, s dječačkom iskrenošću, odgovorio bez i trunke ustezanja:
"Volio bi, gospodine. Al bi se opet vratio u selo ko i sva moja braća."
Iz kasnijih razgovora sam saznao da je taj osmogodišnji dječak imao još petoro braće, i svi su zajedno sa ocem držali ogromnu površinu zemlje koju su redovno obrađivali i produkte vozili u obližnji grad na pijacu, od čega su sasvim pristojno mogli živjeti u samoprozvanoj vili na drugom kraju sela. Između ostalog, skoro svaki od njegove braće je završio studije u inostranstvu, ili čak i srednjoškolsko obrazovanje i pored svega toga, vratio se ocu i ostao da radi na zemlji.
Takve priče su me se najviše dojmile, međutim, nisam mogao pobjeći od onih dana kada bi me preplavilo gorko osjećanje nostalgije, kao da sam u nekom drugom, prijašnjem životu i ja bio jedan od njih. Kao da sam nekada bio dio tog zamršenog sistema, uklopljen negdje u same kutove i sada me odjednom nalaze fragmenti sjećanja na te dane i ne daju mi mira. Postajao sam poput babe mojih stanodavaca iz susjedstva, žene ogrezle u melanholiju, sa vječito sjetnim osmijehom na licu i tužnim stihovima na usnama:
Blago tebi, zelena šumice,
Svake godine ti mladiš
A ja samo jednom.
juni 21, '17
