Justice (Red Angel)

Prvi dio/ Death is everywhere

Prozvali su je Red Angel zbog njene krvavo crvene kose, ali je ona željela da je zovu R.A. jer bolje pristaje statusu opake cure koja dijeli pravdu. No nije znala da će je ta „pravda" dokrajčiti, uništiti.

Od svih svojih moći najviše je voljela onu pomoću koje može uzeti bilo koji oblik, kakav ona želi. Izabrala je čovjeka, zapravo zgodnu djevojku, savršeno građenu, krvavo crvene kose koja je dosezala do struka, prodorno plavih očiju koje mame i vatrenih usana. Iako se izgled koji je izabrala nije naročito razlikovao od njenog pravog izgleda, mrzila je sve na sebi, kao i svaka djevojka, pa mora biti barem u nekakvoj vezi sa normalnim. Inače, kosa joj je bila smeđa i oči smeđe, imala je previše celulita (kako je ona mislila), iako su je svi dečki skidali pogledom, ali svi znamo da svaka cura ima komplekse.

***

Koračala je ulicama L.A. pažljivo gledajući prolaznike pravo u oči prodirući duboko u njihovu dušu. Ponovo traži. Ali očito bezuspješno. O Bože, zar danas niko ne pravi greške? iznervirano je pomislila. Prošla je pored nekog dečka koji joj je namignuo, a kao odgovor dobio je samo kolutanje njenih prelijepih očiju. Grad poroka, a niko nema niti jednu prljavu misao. živčano je otpuhnula pramen svoje crvene kose koji joj je probadao oči. Mora nekoga pronaći jer Furije će je raskomadati živu ne bude li obavila barem jedan posao za ovaj mjesec. Ali teško je tražiti žrtvu pod pritiskom. Furije niko nikada ne smije iznevjeriti, a oni koji su to uradili, pa...bili su uništeni. Nestali su sa lica zemlje. Ništa bitno. R.A. sebi to nije smjela dozvoliti, nije mogla. Ona nije prava Furija, njih niko ne može zamijeniti, žive vječno i niko im ne može ni prići, ona je samo njihov sluga, potomak. Rođena je kao svi normalni ljudi, ali sudbina joj je bila određena onog trenutka kada je otvorila svoje predivne plave oči, pune očekivanja i moći.

Majku je najviše voljela od svih, poštovala ju je i nije dala nikome da joj naudi, ali na kraju je naudila sama sebi. Jedino od čega je nije mogla zaštiti je od same sebe. Niko nije ni svjestan koliko čovjek sam sebi može natovariti problema za vrat. Nagomilavaju se kao pahuljice, polako, ali sigurno. Jednog jutra, kada je R.A. imala 16 godina, probudila se i zatekla svoju majku mrtvu na podu dnevne sobe, okruženu prokletim zelenim kristalićima, boje smaragda, koji izazivaju smrt. Od tog trenutka, R.A. je postala ono što je danas - Ferija*.

Čekala je da osjeti poznatu energiju kako joj struji cijelim tijelom, ali jedino što je mogla osjetiti je topli povjetarac na svojoj blijedoj, savršenoj koži. Odlučila je malo predahnuti, možda od nervoze ne može sprovesti svoje moći u korisno djelo. Tražila je neko mjesto na kojem može biti sama, ali uspjela je samo pronaći obližnji park. Sjest će malo u hlad i pustiti mozak da se odmara. Pronašla je savršeno mjesto, hlad ispod krošnje drveta. Koračala je do hladovine i povremeno je na svojoj koži osjetila tople zrake sunca koje bi njenu kožu učinile u potpunosti providnom, kao duh. Voljela je to gledati, očaravalo ju je. Nek i bi je smatrali demonom radi toga, ali njoj se to sviđalo. Činilo ju je tako moćnom, vrijednom. Ali nije smjela riskirati da je ljudi vide, nije smjela osigurati sebi sigurnu kartu za smrt.

Sjela je na mekanu, zelenu travu i zatvroila oči. Čula je žamor ljudi; veselu dječicu kako trče i vrište igrajući se lovice ili sa loptom; roditelje koji ih dozivaju na ručak i koji trče za njima ne bi li ih na taj način spriječili da padnu u blato ili se povrijede. Mogla ih je vidjeti. I sa zatvorenim očima, da. U svijetu Furija nikada nema odmora, posao i život nikada ne prestaju. Nema spavanja, pa čak ni onog lijenog spavanca poslijepodne. To ju je porpilično živciralo, ona nije stroj, ona je boginja prave, zapravo njihov potomak. Iako je malo „odmarala", i dalje je tražila nekoga za posao. Nije ništa osjetila i to ju je frustriralo, kao dosadna glavobolja ili dugotrajna modrica. Ili zaljubljenost. Razmišljala je o tome nekooliko puta, kada bi ostala sama, potpuno sama i kad aje niko ne bi ometao ulaskom u njene misli. Morala je priznati, fali joj to. To može odrediti kao jedinu rupu u njenom savršenom životu. Falijoj taj osjećaj o kojem su pričale sve cure, ti famozni leptirići u stomaku, taj osjećaj vreline koji prolazi tvojim tijelom, ta napetost u donjem dijlu trbuha, slatka bol koja te tjera da žudiš za „njim". Ipak je i ona na neki način samo cura. Ima i ona svojih potreba. To što može nekoga natjerati da plati za svoje greške, ili to što je providna na suncu, ili to što pomoću očiju može prodrijeti u nečiju dušu, ili to što je Ferija ne mora značiti da ne može raditi i neke normalne stvari, koje rade normalni ljudi. Ali One joj to ne dozvoljavaju, proklete bile! Učinile su njen život bajkom, ali onako kako One to zamišljaju. Ne dopuštaju joj ni da zucne, da se protivi ili kaže neki svoj prijedlog, kaže svoje mišljenje u vezi nečega, ZATRAŽI nešto. Kada ih je prvi put srela sa 16 godina, kada je tu godinu obilježila majčina smrt, mislila je kako su one predivne, nešto posebno i da je ona sama posebna kada su je izabrale da radi ovo što radi danas, ali s vremenom je uvidjela da su one ništa drugo nego proklete lažljivice i vještice. Što je i ona sama. Zavarali su je njihovi topli osmijesi, namješteni i lažni kao što su i one, dojmljiva brižnost, također isplanirana ne bi li je povukli sa sobom. I uspjele su. Govorile su joj kako joj mogu pružiti toliko toga o čemu je samo sanjala, maštala. Moć, slavu, novac, poštovanje i prihvaćenost. Tako je silno to željela da nije ni trenutak razmislila, ni trepnula već je istog trena krenula ostavivši majku na podu, mrtvu, hladnu, sa malenim papirićem u ruci i kristalićima oko sebe. Kasnije se vratila do nje, jer je osjećala užasnu krivicu jer nije sahranila rođenu majku, ali nje nije bilo kada se vratila. Na njenom mjestu bila je samo gomila svjetlucavog praha. Ispričala je to Furijama, a one su joj rekle kako taj prah predstavlja dušu te osobe. „Sve zavisi od boje, draga moja." - rekle su. „Ako je prah roza, bijele, krem ili boje šampanjca, to je bila dobra osoba, sa dobrim srcem, požrtvovana za voljene i brižna. Ako je taj prah, crn, tamno - plav, siv, tamno - zelen, onda je ta osoba bila zla, podla i ništa više nego živa noćna mora. Ako je taj prah naranžast, crven, žut, boje breskve, onda je ta osoba bila topla kao i te boje, topla kao sunce, nježna i krhka. Ako je taj prah ljubičast, plav ili zelen, onda je ta osoba bila vesela, razdragana, spremna za akciju i nove avanture, a ako je taj prah u „skupim" bojama, zlatnoj, srebrnoj, bronzanoj, onda je ta osoba bila pohlepna, sebična i prevrtljiva. Boje se mogu i kombinovati, jedna može dominiraati, dok druga može biti tek pokoje zrnce praha." - potanko su joj objasnile sve pojedinosti tog praha, što joj je bilo zanimljivo i ineresantno. A prah njene majke bio je kristalno bijel, prošaran ljubičastim tonovima. Njena majka bila je dobra osoba, ali i vesela i razdraga i puna ljubavi. Radi toga je bila posebno ponosna, ponosna jer je imala takvu majku.

***

Napokon! Znala je da njen trud nije uzaludan. Osjetila je poznato strujanje u svom tijelu. Vragolast i samouvjeren smješak već je našao put do njenog lica kada je brzo skočila na noge, otvarajuću svoje prelijepe plave oči spremna da odradi svoj posao. Gledala je oko sebe ne bi li spazila svoju žrtvu, ali zasada je još uvijek vidjela samo veselu dječicu i njihove roditelje, kao i pokoji ljubavni par koji se mazio na dekicama. Bila je zavidna, ali sada neće razmišljati o tome. Strujanje je bilo sve jače i jače, skoro ju je oborilo na zemlju. I dalje nije ništa vidjela osim...prevrnula je očima i zauzela ležerni stav kada je vidjela ljepuškastog plavušana kako trči njoj u susret, dok mu plava kosa, sa smeđim otnovima odskače u ritmu trčanja. Morala je priznati da je zgodan, ali nikada mu to ne bi rekla, kao ni njegovoj sestri Hannah, koja je njezina jedina prijateljica. Mogla bi reći i prava. Jer jedina s njom razgovara kao sa normalnom osobom i ne smatra je umišljenom i dvoličnom i ekstavagantnom i bezobraznom, iako to ona jeste u nekim slučajevima. Jedina s njom razgovara o svemu i pokušava joj pomoći da se uklopi u sve ovo, jer ona je već duže vrijeme Ferija, i naučila je osnove ovog života, ali R.A. još uvijek uči iako ima 20 godina. Teško je pohvatati sve zahtjeve Furija, uvijek ih mijenjaju, kao i pravila i treba naučiti kako da im ne staneš na žulj.