Justice (Red Angel)

Treći dio/ Tia Evens

Blagi ljetni povjetarac je prolazio kroz njenu žarku crvenu kosu. Stojala je na mostu, mjestu gdje se sve desilo, i gledala u prostrasnost sunčanog grada. Nijanse narandžaste i roze pružale su se prostranim nebom iznad nje čineći grad iznad kojeg stoji veselijim i življim, pomalo romantičnijim. Neke stvari se očito nikada neće promijeniti. Razmišljala je o vremenu kada je sa mamom sjedila na trijemu kuće gledajući u zalazak sunca koji se pružao horizontom. Mali osmijeh našao je put na njeno lice  prisjećajući se nježnih uspomena iz djetinjstva. Oduvijek je bila zaljubljena u zalaske i činili su je sretnom, pridavala im je veliku pažnju, posvećivala im je poslijepodnevne sate svakog dana uživajući u toplim bojama koje su se stapale zelenim brdima i plavim morima.

Neka poražavajuća bol ušunjala se u njeno srce, stežući ga svojim okovima. Obgrlila se rukama kao da je imala osjećaj da će se raspršiti u hiljade komadića ako se sada pusti. Sve što je željela je razumijevanje i da bude voljena. Ne mora to biti ljubav kakva se sureće u bajkama između princa i princeze, željela je da je neko voli i da pazi na nju, jer nije mogla paziti na samu sebe. Željela je da je neko zagrli, da joj na uho šapuće riječi utjehe i podrške, da je čuva od svega što joj prijeti. Od kuda sve ovo? Zašto se ovako osjećam. Ovo nisam ja, ja sam bezosjećajna, ne volim ljude i mislim samo na sebe i svoju sreću. Ne treba meni niko u životu, dovoljna sam sama sebi, sama sebe ću zaštiti, ne treba meni nikakav dečko ni prijatelj. Mogu živjeti sama, to sam ja. Klimala je glavom na svaku izgovorenu rečenicu u svojim mislima, ali iako ih je ponavljla na desetine puta, nije se mogla riješiti osjećaja usamljenosti  i tuge. I dalje je bila obgrljena vlastitim rukama ne bi li se raspala.

- Znaš, nije zločin pokazati osjećaje tu i tamo. – iz razmišljanja prenuo ju je lijepi, baršunasti glas. Trzla se i okrenula se vlasniku tog umirujućeg, dubokog glasa.

- Garry, prepao si me. Zašto se šuljaš? – srce joj je nabijalo kao ludo u grudima. Zatekao ju je u stanju na koje niko nije navikao i sada će je ismijavati. Izgubljeno je gledala oko sebe ne bi li našla neki način da se spasi iz ove situacije, da pobjegne od njega, ali izlaza nije bilo. Dobro je da nisam ništa na glas rekla. Pomislila je, pomalo ponosna na samu sebe što nema običaj da priča sama sa sobom ili ponekad govori svoje misli na glas.

- Ne trebaš uvijek reći nešto na glas da bih znao o čemu razmišljaš, Sam. – Garry joj se opet obratio sa saosjećajnim pogledom i malim smiješkom u uglu usana. R.A. je zapanjeno gledala u njega, razrogačenih očiju i otvorenih usta.

- K-kako? – zbunjeno je upitala.

- Nikada nikome nisam ovo rekao, čak ni svojoj sestri, niko ne zna za ovo. – tiho je rekao plavi dečko približavajući se R.A. malim koracima. Sad ili nikad. Ioanko se već otkrio.

- Šta to Garry? – R.A. je i dalje zvučala iznenađeno, ali kao da su se mali zupčanici u njenoj glavi počeli okretati. Kako ponižavajuće, a kako će to tek narušiti njen položaj, njen karakter, njeno viđenje od drugih ljudi. Znala je, smao je čekala da čuje te riječi izgovorene sa njegovih usana.

- Mogu čitati misli Sam. Oprosti što ti to nisam prije rekao. – i dalje joj je prilazio laganim koracima govoreći za svoju malu tajnu.

- Nisam glupa Garry, mogla sam i sama shvatiti. – prkosno mu je uzvratila R.A. prekriživši ruke na svojim grudima. Bila je ljuta, nesigurna i postiđena. Kada god bi bila s njim, on joj je lako mogao pročitati i najdublju misao koju je skrivala, najbolnije sjećanje, najsretniju uspomenu. Gad!

Gledala ga je kako joj polako prilazi, ali nije još htjela reagovati, željela je da joj priđe sasvim blizu i onda će mu pokazati da se ne treba petljati sa najmoćnijom Ferijom u čitavom njihovom svijetu.