Justice (Red Angel)

Deseti dio/ Let the game begin

Žive u svijetu magije, u svijetu koji je potpuno nepoznat za ljudsku vrstu. Ljudi ni ne slute da se moćno kraljevstvo Furija krije nedaleko od njih, na dohvat ruku. Rasprostranjeni su po svijetu, po kontinentima, državama, gradovima. Poboljšavaju svoje moći, osvajaju svijet. Upleteni su u tu mrežu od svog rođenja, ali još uvijek nisu u potpunosti svjesni da pripadaju takvom svijetu.

Priča koja je ispričana, Hannu i Garry'a ostavila je u potpunosti bez teksta. Svih ovih godina stvorenje nazvano Sami živjeli je zajedno s njima, moćna sila, Kamen čuvan je u njihovom dvorcu i bili su izloženi neposrednoj opasnosti, a da to nisu znali. Naravno, niko osim Hanne. A što je još fascinantnije, veoma zgodni provalnik pokušao je ukrasti Kamen.

- Nisam imao pojma da bi Furije mogle tajiti nešto tako važno od nas. Mislio sam da bi nas one trebale čuvati, štititi, a ne dovoditi nas u opasnost! – Garry je bio isfrustriran i ljut, zapravo, bijesan zbog neodgovornosti nadređenih. Znao je da su Furije bezdušna stvorenja koja su se skrivala godinama među ljudima, ali svoje ljude bi trebale zaštititi.

- Garry, smiri se. Niko od nas nije mogao znati. To su obične nakaze, one ne mogu imati osjećanja za nas. S razlogom su nas birale. Da mogu biti moćnije od nas. Da ih možemo i moramo slušati kao nadređene. Toliko godina provele su skrivene, ali sada je došlo njihovo vrijeme i mi moramo biti sretni jer su spasile odabranike; nas. Uništit će ljude, neće više niko ostati, samo mi. Sretni smo.

- Dobro, čuješ li ti sebe šta pričaš Samantha? Spasile nas? One nas nisu spasile, proklele su nas na ovaj život. Ljudi su moćniji nego što mislimo. Možda ih možemo spržiti jednim pogledom, ali kada im se približi nešto nepoznato, nešto za šta nisu čuli, nešto strašno kao što smo to mi, postaju nepobjediva sila koja će nas istrijebiti. – Hannah je sada ustala fokusirajući se na R.A. Bila je na njenom mjestu. I ona je bila uvjerena kako su Furije svetice i da im treba biti zahvalna na životu koji su joj pružile. Sve dok se nije odlučila pobuniti i uraditi nešto na svoju ruku. Sve dok nije htjela sama biti vlast. A to ju je koštalo mnogo. Sada je primorana ostati zatvorena u zidinama dvorca, nije mogla iskoraknuti niti milimetar izvan štita. Željela je da R.A. shvati da ovo što radi i govori je greška, to što im slijepo vjeruje. Pomislila je da bi joj to mogla i objasniti, pomislila je da je R.A. napokon postala svjesna kakvo zlo su Furije.

- Hannah, što je s tobom? Mislim, nisam ni ja neki njihov ljubitelj, ali svjesna koliko smo moćni. Ljudi protiv nas ne mogu ništa. Šta? Krenut će na nas vilama i motikama? Hah, i da saznaju, da se pobune, ne mogu nas ništa i upravo kako si ti rekla, možemo ih izbrisati s lica Zemlje samo jednim pogledom. To je ono što je vrijedno. Moć. – R.A. je pričala kao diktator, okupator koji je bio opijen moći koju je posjedovao nad slabijima od sebe. Hannah i Garry gledali su je izbezumljeno. Bila je spremna ubiti ljude samo da bi se domogla vlasti. Nemoćne ljude.

- Samantha, dođi k sebi. Šta to pričaš pobogu? Ubila bi ljude samo da bi mogla vladati, da bi ti se svi mogli klanjati. – Hannah nije bila sigurna da li je njena posljednja rečenica bila zvučala kao izjava ili kao pitanje, ali bila je istinita, za sada.

- Šta bi tvoja majka rekla da čuje šta govoriš? – ali, Garry je odlučio zadati bolni udarac. Udario je u udarnu, bolnu tačku koja je navela R.A. da se zamisli. Gledala je u Garry'a blago otvorenih usta teško dišući. Pomen njezine majke, mrtve i dobre duše, naveo ju je da se zamisli. Njezina majka bila je odabrana, morala je popustiti i raditi ono što joj se kaže, ali nije željela da R.A. postane njihova miljenica, da R.A. pomisli kako je dobro što je nasljedila njenu moć, njen identitet. Nije željela da joj kćerka postane čudovište kakve su one. A, R.A. ju je iznevjerila.

- Garry! – Hannah je prijekorno viknula na svog brata, a on joj je samo klimnuo s razumijevanjem.

- Ne, Hannah. Uredu je. Ne moraš...nije bitno. – R.A. je pričala na rubu suza, gledala je u pod razmišljajući o svojoj jadnoj majci. Koliko ju je samo voljela. Ona je bila njen heroj. Da, nikada joj neće oprostiti prizor koji je zatekla na podu dnevne sobe, ali nije mogla poreći ljubav koja se smjestila u njenom srcu prema toj ženi. Bila joj je sve u životu, no sada je nestala i jedino što joj je ostalo je prazno vjerovanje u Furije.