Justice (Red Angel)

Četvrti dio/ Blondie

R.A. je sada stojala ispred zgrade u kojoj živi Tia Evens. Skoro je mogla osjetiti malo pomjeranje grada oko nje od glasne muzike koja je dopirala iz silnih noćnih klubova. Tia je večeras imala slobodno veče, pa je odlučila da R.A. povede u svoj kafić. R.A. ju je čekala da obuče prikladnu odjeću, mada je i onako bila lijepa.

Kako bi upraznila vrijeme, R.A. si je dala oduška i posmatrala dečke koji su prolazili pored nje. Ipak je cura, ne može protiv prirode, te vrste prirode. U svom crnom uskom topu, kožnoj jaknici i kožnim farmericama izgledala je i više nego privlačno. Naslonila se na zid zgrade i mjerkala ih pogledom. Pučila je s vremena na vrijeme svoje žarke, crvene usnice i razgledala nokte namazane jarko crvenim lakom.

Većina njih su slinila nad njom i zastali da joj upute osmijeh, ali R.A. nije osjetila nikakvo zadovoljstvo u tome. Nijedan je nije privlačio.

Čula je korake na stepenicama iza sebe i odgurnula se od zida.

- Gledaš dečke, ha? – Tia ju je gledala sa zlobnim smiješkom na licu.

- Ne, samo sam onako stojala tu... – R.A. se počela braniti, ali čemu to. – Da, gledala sam dečke. – zakolutala je očima i ispustila kikot.

- Ovdje ih ima dosta slatkih. – Tia se nadovezala sasvim ozbiljna.

- Mislim da sam se i sama uvjerila u to. – R.A. je klimnula glavom i odlučila par minuta provesti u tišini. Problem kojeg je morala riješiti nalazio se pored nje i čavrljala je s njim o dečkima, umjesto da se pozabavi time da ga riješi na neki način. Prvi korak do toga je da se odluči: da li da Tiu ubijedi da je sve umislila, ili da joj sve kaže i da je odvede u zamak u kojem žive. Obje odluke bit će teško ostvariti. Naravno da je najrealnije da je razuvjeri, ali postoji jedna mala prepreka: kako? Kako da djevojci koju je tek danas srela i to sasvim slučajno, kaže da je sve u vezi kristalića umislila? Prvo: Tia će se sigurno zapitati kako je R.A. uopšte i doznala za to; drugo: kako da joj objasni da je sve umislila? Da joj samo kaže: „Hej Tia, znaš, u vezi onog ubistva sa nekim zelenim kristalićama koje si vidjela, e pa to se nije nikada desilo, sve si umislila.“. Naravno da ne. Morala je smisliti neki plan prije nego što išta započne. Za obje odluke morala je smisliti perfektne riječi kojima će joj obrazložiti situaciju.

- Muči li te nešto? – čula je Tiin glas koji ju je vratio u stvarnost.

- Ne, ne, samo sam se zamislila. Jesmo li blizu kafića? – nije se smjela ponašati čudno u Tiinom društvu, inače bi mogla posumnjati u nešto.

- Da. – Tia je odgovorila kratko i jasno na postavljeno pitanje.

R.A. je pogledala oko sebe i već su se nalazile kod obale. Prolazile su nizove kafića čija su imena svijetlila na flourescentnim reklamama. Miris cigareta i alokohola dopirao je iz pojedinih kafića i note neke žestoke muzike. Napokon su došle i do odredišta prema kojem su se zaputile. Ispred njih pružala se jednospratna kućica preobražena u izgleda, dobro poznati kafić. Šarena slova kojima je bio ispisan naziv „Obala Karoline“ blještala su i osvjetljavala gotovo cijelu ulicu. Stakla na vratima bila su tamna i nije se mogla vidjeti unutrašnjost ovog raskošnog kafića. Svuda okolo bile su palme i trava, a na prozorima bili su polijepljeni plakati sa najpoznatijim pićima iz kafića. Sasvim običan, malo veći kafić. Tia je krenula ispred R.A., a ova ju je pratila. Uskoro su zakoračile u zagišljivu prostoriju ispunjenu mirisom raznih alokoholnih pića, bezalkoholnih koktela i cigareta. Ljudi su bili veseli i veoma bučni. Bilo je i nekih tinejdžera koji su ovdje očito ušli sa lažnim ličnim kartama. R.A. i Tia sjele su za najbliži stol koje su našle, negdje u sredini i bile su okružene pijanim muškarcima, preglasnim djevojkama i poprilično zgodnim dečkima. R.A. je puno puta bila na ovakvim mjestima i zna sva pravila. Što više piješ i praviš budalu od sebe, to si popularniji i poželjniji u društvu. Primijetila je kako je par dečki mjerka, ali se odlučila fokusirati na Tiu. Bit će vremena za zabavu. Pomislila je i nasmiješila se prema Tii.