Stockholm Syndrome

2. Poglavlje

     Anna

Probudila sam se na hladnom betonu. Glava me užasno boljela. Gdje sam? I čim sam to pitanje postavila u sebi, sjetila sam se svega. Lisine trudnoće, onih dečkiju i otmice. Polako sam ustala te sam odmah skinula štikle.

"Lisa?"

Glas mi je puknuo te sam zaskvičala. Bila sam žedna i gladna. Osjećala sam da se još netko nalazi ovdje sa mnom.

"Lisa?"

Napravila sam par koraka i zapela za nekoga te pala na koljena. Taj netko je jauknuo i povukao se dalje od mene.

"Oprosti."

Tiho sam rekla i ostala sjediti na koljenima. Torbica! Iz nje sam izvadila svoj mobitel i upalila bljeskalicu. Osvijetlila sam prostoriju, a ono šta sam ugledala me prestrašilo. Možda još 20 djevojaka. Sve su bile prljave, podrapane robe i prestrašene. Ali nigdje nisam vidjela Lisu. Gdje je ona?

"Zna li netko gdje je moja prijateljica?"

Tražila sam nekoga tko je znao, ali ništa. A onda su se čuli glasni koraci i plakanje. Isključila sam mobitel i strpala ga nazad u torbicu. Vrata su se otvorila, a ja sam ugledala Lisu. Sva je drhtala i jedva je disala koliko je plakala. Dečko koji ju je doveo nije bio nimalo nježan prema njoj.

"Lisa!"

Ustala sam i potrčala prema njoj. Uhvatila sam ju da ne padne na pod jer ju je ovaj gurnuo unutra. Povukla sam ju što dalje od njega.

"Sljedeća ide za dva sata."

Snažno je zatvorio vrata, a onda je nestalo svo svijetlo iz prostorije. Polako sam se spustila s Lisom na pod. Naslonila sam se na zid, a ona se smjestila kraj mene naslanjajući svoju glavu na moje noge.

"Šta je bilo?"

Tiho sam ju pitala, a ona je odmah zadrhtala i počela plakati. Nije bila u stanju govoriti. Toliko sam zabrinuta za nju.

"Koliko dugo ste ovdje?"

Pitala sam ostale djevojke, ali samo jedna mi je tiho odgovorila.

"Nitko te ne razumije."

"Nisu odavde?"

"Dovedene su iz cijelog svijeta."

Suze su mi počele ići jer sam se osjećala tako zbunjeno i prestrašeno.
Sam taj odgovor me natjerao na suze i još veći strah.

"Šta rade s nama?"

"Neke ostaju ovdje služiti njemu, a neke bivaju odvedene negdje drugdje. Možda su i ubijene, nitko ne zna."

Djevojka mi se približila i sjela par koraka dalje od mene.

"Tvoja prijateljica je još dobro prošla."

Ako je ona dobro prošla, strah me pomisliti kako je onda kada gore prođeš.

"Lisa, šta su ti radili?"

Maknula sam kosu s njenog lica, a ona  se samo skupila u mali lopticu. Bojala se. Previše. I to me zabrinjavalo. Nikada ju nisam vidjela ovakvu.

"Radili su joj grozne stvari, curo."

Pogledala sam prema vratima i požalila šta smo uopće izašle van. Sada bi vjerojatno bila doma u svom krevetu i liječila Lisinu glavobolju. Nadam se da nije pila nikakav alkohol jer to bi naštetilo djetetu. Toliko se bojim za nju.

                              ***

Sati su polako prolazili, a oni su samo odvodili djevojke. Uskoro ostalo nas je oko deset, možda i manje. Nisu vraćali ni jednu od odvedenih djevojaka. Šta su im napravili? Jadne one. Jadne njihove obitelji. Pogled mi je pao na mobitel. Podigla sam ga i sjetila se da pošaljem još jednu poruku. I poslala sam ju bratu, ali onda mi je pokazalo da više nemam novaca na računu. Ma krasno. Ostavila sam ga kraj sebe i nastavila čekati. To jedino i mogu ovdje.

"Curo?"

Djevojka s kojom sam razgovarala došla je do mene i sjela.

"Ti bi možda mogla biti sljedeća znaš to?"

Klimnula sam glavom i pogledala u Lisu. Zaspala je na mom trbuhu, a ja sam se već ukočila na podu.

"Čim ti dođe prilika, bježi."

I opet glasni koraci. Otvaranje drvenih vrata i svijetlost koja nam je tukla u oči. Podrmala sam Lisu te se ona podigla.

Nešto je rekao na stranom jeziku te je jedna od djevojaka ustala. On ju je zgrabio, ali ona ga je udarila i krenula trčati. Vrata su bila otvorena samo malo jer se on jedva provukao kroz njih, a ona ih je krenula otvarati. On je ustao i izvukao pištolj.

"Ne!"

Vrisnula sam točno kada je i pištolj opalio. Djevojka se samo srušila na zemlju. Sve smo zaplakale.

"Idiote!"

Ustala sam s poda dok je jedna djevojka vikala na njega. On joj je prišao i udario ju s pištoljem. Pogledao nas je sve, a onda ponovno progovorio na stranom jeziku. Nisam ga ništa razumijela.

"Rekao je da želi dobrovoljku. Inače će nas sve ubiti."

Djevojka s kojom sam pričala ranije mi je šapnula jer je skužila da ništa ne razumijem. Lisa je stajala iza mene. A on? On ju je promatrao.

Ali Lisa nije mogla više trpiti to šta su joj radili. Mozak mi je bio totalno zablokiran. Nisam znala šta napraviti.

"Anna, molim te ne daj mu da me odvede!"

Približio nam se, a Lisa se stisla uz zid.

"Reci mu da ja idem!"

Viknula sam djevojci pored mene. Ona me samo nijemo gledala.

"Reci mu."

Stala sam ispred Lise kako bi je zaštitila od njegovih pandži. Nešto mi je rekao, a onda je djevojka rekla nešto na stranom jeziku.

"Rekla sam mu. Ali nemoj to raditi!"

Odmahnula sam glavom i zagrlila Lisu na kratko jer me ovaj uhvatio za ruku. Povukao me za sobom te smo izašli iz prostorije. Nešto mi je pričao, ali ja sam bila tiha jer ga ništa nisam razumijela. Prošli smo ogroman hodnik i stepenice. Dugo me vodio kroz zgradu, kako mi se čini. Stali smo tek na trećem katu.

"Jovani!"

Još jedan dečko je izašao iz sobe te se rukovao s ovim. Nešto su pričali svako malo gledajući na mene.

"Ti. Unutra."

Otvorili su vrata zamračene sobe i gurnuli me unutra. Zaključali ssu vrata i samo sam čula kako se udaljavaju od vrata. Ostala sam mirno i tiho pored vrata te sam se smirila. Ali jedno sam znala. U ovoj sobi nisam sama.