Stockholm Syndrome

10. Poglavlje

Anna

Zakoračila sam van iz kluba, Mason je išao uz mene. Još uvijek je bio ljut na mene. Vidjelo se to u njegovom držanju. Hodali smo prema njegovom autu. On je izvadio kutiju cigareta te izvukao jednu. Promatrala sam kako ju stavlja među usne i pali dok kutiju vraća u džep jakne.

"Zašto si to napravila?", otvara mi vrata auta i ja sjedam unutra. On se naslanja rukom na vrata i uzima dim.

"Nisam se osjećala dobro.", pogledam ga, a on se nasmije.

"Nisi se osjećala dobro?", malo povisi glas te se odmakne od vrata.

"Zar bi se ti osjećao dobro da tebe netko prodaje?", promatra me dok vuče dim. Ponovno osjećam suze u očima.

"Ti si moje vlasništvo!", zadere se i baci cigaretu. "Ti nemaš pravo raditi mi ovakva sranja! Nisi imala pravo ni malo se pomaknuti na toj jebenoj pozornici, kamoli jebeno pobjeći!"

Gledam ravno ispred sebe dok puštam suze da same idu. Mason se dere na mene i osjećam da se sada spremaju samo loše stvari za nas. Za nas.

Mi ne postojimo. Tu sam ja. Tu je Mason.

"Imaš li ikakve ideje u šta si me sad uvukla?!", njegova ruka stisne moju čeljust te me natjera da ga gledam.

"Nije moj problem.", zarežim prema njemu, a on me pusti.

Odmakne se i  zalupi vratima auta najjače što može. Zaključa me izvana, hoda oko auta dobrih pet minuta, razmišlja, udara u auto rukama i nogama, bijesni, a zatim brzo ulazi u auto ponovno zaključavajući.

"Nije moj problem.", ponovi moje riječi i stisne volan. Upali auto te pojača glazbu na najjače.

Baci kutiju cigara u kutijicu ispred mjenjača usput paleći još jednu cigaru. Obrišem suze duboko udahnuvši miris cigarete. Pogledam ga, a on mirno sjedi gledajući ravno.  Nasmijem se te me on upitno pogleda. Ukradem mu cigaretu i povučem dim.

"Najradije bih te ubio.", tiho govori dok ja opet osjećam suze u očima. Ne želim ga gledati, ne usudim se.

Ovaj čovjek pored mene je odvratno biće.

"Ubi me.", skupim hrabrosti da mu odgovorim i da ga pogledam. On skupi usne u ravnu crtu, a zatim mi uzme cigaru. Ugasi ju u pepeljari i polako se okrene prema meni.

Nisam uspjela ni trepnuti njegova ogromna ruka se pronašla na mom vratu pribijajući me uz sjedalo. Primila sam njegovu ruku svojima pokušavajući ju strgnuti sa svog vrata, ali Mason je bio sto puta jači od mene. Osjećala sam kako mi ponestaje zraka i pokušavala sam uhvatiti samo malo. Samo jedan dah. Ali njegov stisak je bio previše jak.

Gledala sam ga ravno u oči. Te smeđe oči.
Sada su blještile sa bijesom, moći, požudom. Najviše su sjajile željom da me ubiju. I za par sekundi to bi mu uspjelo. Osjećala sam kako mi umiru stanice, previše jaka bol me hvatala. Cijelo tijelo mi se borilo za malo kisika, ali nije ga uspjevalo dobiti.

Trenutak prije nego sam odustala od borbe njegov stisak je popustio.

Maknuo je ruku s mog vrata, a ja sam se odmah odmaknula na vrata i rukama zaštitila vrat od ponovnog napada. Disala sam na usta pokušavajući vratiti sav kisik koji sam izgubila. Dala sam si minutu te podigla glavu da se susretnem sa Masonovim pogledom.

"Ti nisi normalan.", tiho kažem dok plačem. On se nasmije na to i pogleda prema van.

"Mogao si me ubiti!", udarim ga u rame najjače što mogu, a on uhvati moju ruku.

"Rekla si mi da to napravim.", zareži i on.
Zašutim. On me promatra i steže mi ruku. Zatim ju pusti i odgurne prema meni. Namjesti se u sjedalu te upali auto i počne voziti. U retrovizoru promatram kako se udaljavamo od tog prokletog kluba.

       ***

Mason mi otvara vrata auta te ja oprezno izlazim prateći njegove pokrete.

"Gdje si me to doveo?", promatram šumu oko nas.

"Pošto si mi napravila sranje sada bježimo.", slegne ramenima i nasmije se.

On se smije. Kao da se prije ni sat vremena ništa nije desilo.

"Zar je to toliko loše?", tiho ga upitam, a on se okrene od mene. Gledam mu u leđa. Ponovno pali cigaru i uživa u toj ovisnosti.

"Misliš da se ne bi vratio u svoju sobu da smijem?", odgovori gledajući ravno ispred sebe.

Polako mu prilazim i stajem pored njega ponovno uzimajući njegovu cigaru.
Osjećam njegov pogled na sebi, ali ignoriram ga dok vučem dim za dimom.
Promatram šumu ispred nas. Tek u daljini se nazire grad. Masone gdje si me to odveo?

"Koliko duboko smo u govnima?", napokon ga pogledam, a on se nasmije na to.

"Princezo nećemo živi izaći.", njegova ruka se pronađe oko mog struka i privlači me k sebi.

"Prvi put si me nazvao tako."

"Zar ne smijem?", podigne obrve dok se smije.

"Čudno je čuti nadimak iz tvojih usta.", nakon šta si me zamalo zadavio.

"Nisi ti još ništa vidjela."

Okreće se i otvara mi vrata auta. Vučem zadnji dim cigarete te ju bacam na tlo. Gazim ju da se uvjerim da je ugašena jer ipak ne bi voljela neki požar ovdje. Trebamo čuvati šume.

Okrećem se prema Masonu, a on mi očima pokaže da uđem. Polagano krenem u lijevo dalje od njega te se trznem kao da ću početi bježati. On se lecne na to i poskoči prema meni što mene nasmije.

"Jako smiješno. Ulazi!", dolazim do njega i rukom dodirujem njegovu čeljust.

Oboje se uozbiljimo te mi se on približi. Laganim dodirima prelazim preko njegove čeljusti i pod jagodicama osjetim njegovu dvodnevnu bradu. Njegova blizina mi stvara nervozu, ali i neki čudan osjećaj. Onaj koji mi se sviđa.

"Princezo ulazi u auto.", progovara, a mene zapljusne miris mentola.

"Pričekaj.", podignem se na prste i spojim naše usne.

Samo jedan kratak poljubac koji mi se jako svidio. Moj otmičar ima jako mekane usne.