Stockholm Syndrome

11. Poglavlje

Mason

Ne kajem se.

Zaslužila je puno gore stvari od davljenja.

Taj mali vrag koji trenutno mirno spava pored mene... zaslužila je najgore mučenje koje postoji.

Stefani će me ubiti kada sazna da je 'mala kurva', kako ju je nazvala, zapravo moje vlasništvo.

Ne znam šta sam mislio kada sam joj dopustio da me tako izigra. Ona je trebala sada biti pod nečijom odgovornosti, vlasništvo nekog tko nisam ja.

Ali tko bi odbio te male uplakane oči?

Iskreno nije mi bilo jasno zašto sam takav.

Ova djevojčica pored mene me mjenjala. I meni se to nije sviđalo.

Radije bih bio muškarac kakvim me Stefani napravila. Muškarac koji ne bi pao pod utjecaj male djevojčice koja si ne zna ni pelenu promjeniti.

Deset godina prije

Upao sam u loše društvo.

Droga. Ubijanje. Prljavi novac.

Majka se ne bi ponosila sa mnom da zna što sam sve napravio za  nju.

Nisam ni ja bio ponosan, ali Stefani mi je obećala svijet. Sve ono što nisam imao priliku dobiti kroz djetinjstvo i tinejdžersko doba, dobio sam s njom.

Dala mi je sve što sam želio. Čak i ono što sam mislio da ne trebam.

"Hoćeš ga dokrajčiti?", Stefani me upita pružajući mi nož.

Prihvatio sam ga usput vrteći ga po prstima. Promatrao sam čovjeka ispred sebe. Čovjeka kojeg sam mrzio iz dna duše.

Čovjeka kojeg sam nekada zvao tata.

"Sine, molim te!", zajecao je na stolici. Krv mu je lila s lica. Tekla je kao maleni potok.

Iskreno uživao sam gledajući dok se muči. Dok ga je Stef mučila.

"Dobro znaš da mi odavno nismo obitelj. To si i sam rekao.", zarežim na njega stavljajući vrh noža uz njegovu žilu kucavicu.

"Nisam tako mislio sine! Molim te!"

Osjećajući njegovu krv na rukama bio sam zadovoljan. Bio sam sretan jer je to čudovište napokon mrtvo. I to od moje ruke.

Okrenuo sam se prema Stefani koja se zadovoljno smiješkala.

"Što si se tako zamislio?", osjetio sam njenu ruku na obrazu te sam se trznuo iz misli vraćajući se u realnost.

"Ništa. Zašto ne spavaš?", kratko ju pogledam, a ona već stavlja cigaru među usne i pali ju uživajući u njoj.

"Probudilo me tvoje naglo ubrzavanje i poneko kočenje.", slegne ramenima i lagani osmijeh se pojavi na njenim usnama.

Ona je stvarno mali vrag.

"Nastavi sada spavati. Sad ću normalno voziti.", smanjim brzinu te ju pogledam.

Ona me već gleda uz osmijeh dok vuče dim za dimom. Prstima mota pramen svoje duge kose.

"Zanimljivije mi je s tobom.", tiho kaže i malo pojača glazbu.

"Želim znati više o tebi.", doda.

"Ne trebaš ništa znati."

"Zašto si takav?", podigne se sa sica i približi mi se.

Rukom me draga po obrazu te natjera da ju pogledam. Ta ista ruka se spusti ispod moje na volanu i krene prema mojim hlačama.

Polako ju zavuče ispod moje majice i zhvati rub mojih hlača. Njena poza dok je na koljenima pored mene s rukom na mojim hlačama je dovoljno da se napalim.

Da ju spriječim u daljnjim namjerama ubrzam te ona skoro padne preko sjedala. To ju natjera da se sjedne nazad, ali taj mali vrag ne odustaje. Zavali se u sic i nogu pruži preko mene. U toj haljinici što nosi sada dobijem prekrasan pogled na njenu mačkicu. Nisam znao da ne nosi gačice.
Postaje mi tijesno u ovim hlačama i ona je to naravno primjetila.

"Gdje me vodiš?", nasmiješeno promatra šumu kroz koju vozim.

"Na mjesto u kojem sam proveo svoje djetinjstvo.", odgovorim joj te spustim ruku na njenu nogu u mom krilu.

Lagano ju mazim, a ona se počne namještati usput stopalom dira mene.

"Znači rodna kuća?", zainteresirano upita.

"Tako nekako."

                                    ***

Zaustavim auto ispred male, sada već istrošene drvene kućice. Nakon 10 godina izgleda previše urušeno i staro. Izlazim iz auta čekajući Annu da mi se pridruži. Ona izlazi, zatvara vrata te mi prilazi. Stane pored mene i povlači haljinicu prema dolje.

"Sada si sramežljiva?", nasmijem se, a ona se zacrveni.

Tko razumije žene i njihove promjene neka mi se javi, ovo je ponekad previše zbunjujuće.

Prilazim kućici i stare uspomene se vraćaju. Sve što sam proživio sa majkom i onim čudovištem. Sve se ponavlja. Sve dolazi van. Grizem usnu da ne zaplačem. Da me Stefani sad vidi pomislila bi da sam pizda.

"Jako je lijepo.", čujem ju negdje iza sebe te se trznem.

Odguram suze i okrećem se prema njoj. Ona se veselo vrti u krug dok kapljice kiše padaju po njoj.

"Budeš se prehladila.", govorim joj jer se kiša pojačava, a ona je uporna u tom skaknju po kiši.

Nakratko me pogleda. Zavrti se još dvaput, a onda doskakuta do mene. Popne se uz stepenice i ostavi kratak poljubac na mojim usnama.

Otvorim drvena vrata i dobijem pogled na prostorije u kojima sam prije živio. Anna se provuče kraj mene i veselo obiđe kućicu.

"Skini tu mokru haljinu. Prehladit ćeš se.", kažem joj dok prilazim kaminu da naložim vatru da bude toplije.

"Skini me ti.", nakon par minuta čujem ju iza sebe. Ustajem se sa poda i okrećem se prema njoj.

Ona me hvata za majicu i vuče prema dvosjedu koji je stajao ispred kamina. Moj bivši krevet.

Gura me na njega te mi sjeda u krilo. Lagano me ljubi usput mazeći moje lice. Uzvraćam joj svaki poljubac osjećajući njen osmijeh.

"Ne kvari ovaj trenutak.", tiho mi kaže na što ja samo klimam glavom.

Rukama hvatam krajeve njene haljine i povlačim prema gore. Ali zašteka na njenim grudima.

"Budalice mora se skinuti prema dolje.", Anna veselo kaže i izgubi se s mene. Veselo skoči na noge te svuče haljinu sa sebe.

Ispred mene stoji skroz gola sa osmijehom na usnama.

"Bolje bi bilo da idemo spavati.", kažem gledajući u nju, a njoj osmijeh silazi sa lica.

"Da ne spavaš gola.", skinem svoju majicu i pružim joj.

Prihvati ju te obuče. Ja rastegnem dvosjed i ona se smjesti na njega pod dekom. Ubacim još drva u vatru i smjestim se na mali krevet u kutu. Prije nego zaspim bacim pogled na nju. Mirno spava. Lijepa kao anđeo, zla kao vrag.