Stockholm Syndrome

7. Poglavlje

Anna

Ustajem iz Masonovog kreveta skroz umorna. Četvrtu noć spavam sama. Postajem luda u ovoj tišini. Promatram na stolu jelo od danas. Nisam ga ni takla. Masona nisam vidjela od vožnje natrag u kojoj je bio bijesan. Ostavio me u sobi i zalupio mi vrata pred nosom.

Polako koračam po sobi. Otvaram vrata od kupaonice i odlučim se za kratak hladan tuš. Skidam Masonovu majicu i svoje donje rublje. Zakoračim u tuš kabinu. Puštam vodu da teče te me ona rashladi. Uživam u hladnoći kada me prekida glasno lupanje vratima. Ugasim vodu te samo stojim. Gledam u dno pločica i usput osluškujem.

Vrata kupaonice se polako otvaraju. Ne dižem pogled. Dobro znam da osoba koja stoji kraj vrata vidi svaki detalj na meni. Sram me zbog pomisli na to.

"Oprosti. Mislio sam da si - ništa.", čujem Masonov glas, ali dok se ja okrenem on je već iza zatvorenih vrata.

Izlazim van iz tuša, oblačim Masonovu majicu te otvaram vrata. On sjedi naslonjen na krevet, promatra jednu točku na zidu i šuti. Prilazim mu polako i sigurno.

Njegove oči me odmjere te natjeraju da se zacrvenim od nelagode. Prođem pored njega i sjednem na krevet.

"Zašto nosiš moju majicu?", uhvatim vrh majice i stisnem ju.

"Nemaš nikakve robe da ja nosim tako da ovo je bila jedina koja je dugačka i u kojoj se osjećam udobno.", i jedina miriši na tebe, ali nemoj zamjeriti.

"Uredu je. Samo pitam.", vrati pogled ravno, ali zatim pogleda u kupaonicu. Na podu još uvijek stoje moje gačice.

Priznajem da ih namjerno nisam obukla.

"Anna zašto si gola ispred mene?", njegov glas je miran i jako dubok. Pogleda me.

Njegove smeđe oči me jedu. Prodiru u moju dušu. I zaista... osjećam se golom ispred njega i ako imam njegovu majicu.

"Nisam Masone.", rastegnem majicu, a on ispusti uzdah. Ustane i krene koračati sobom.

"Nešto ne valja?", tiho upitam.

"Vidio sam te golu. Sad sjediš tako ispred mene. A ja ti ne smijem ništa.", zvuči kao da se žali.

"Zašto mi ne bi smio ništa?", upitam iz radoznalosti.

"Zato jer nisi moja.", ponovno njegove smeđe oči me jedu.

"Dobroo.", ustanem i krenem prema njemu. Stanem ispred njega, uzimam njegove ruke te ih motam oko sebe. Svojima diram njegove mišiće i na kraju ih ostavljam na njegovim nadlakticama.

"Napravi da sam tvoja.", šapnem mu.

"Anna ne razumiješ šta govoriš.", ljutito stisne obrve te me natjera na smijeh.

Rukom pređem preko njegovog obraza i vrata. Njegove oči me promatraju. Sviđala mi se ova blizina. Sviđao mi se on. Pazio je na mene.

"Hajde.", osjećam kako me stišće oko struka i u sljedećem trenutku moja leđa poljube hladan zid.

Jedna ruka mu je oko mog vrata. Dodiruje mi usne palcem, dok drugim prstima hvata moju vilicu. Druga ruka mu klizi niz moju nogu i vraća se natrag.

"Stvarno to želiš?", tiho me upita, a ja samo klimnem glavom kao poslušni psić. Ne znam što me natjeralo na ovo.

Mason je zgodan lik, a meni treba seks. Trenutno mi nije bitno što je on moj otmičar.

"Jesi sigurna?", nesigurno me gleda, ali njegova ruka se penje i podiže majicu što me ometa.

Prstima prijeđe preko mojeg trbuha, pa ih malo spusti. Zatim još malo dok radi crte po mom tijelu. A onda se zaustavi. Dva centimetra od mjesta koje bi pripadalo samo njemu.

Na tome i ostane. On se odmakne i ne pogledavši me ode u kupaonicu te za minutu čujem vodu. Odustao je.

***

Mason je čvrsto spavao pored mene. Ponekad bi ispustio neki čudan zvuk ili uzdah, ali nije se nikako budio.

Promatrala sam njegova leđa i uživala u pogledu. Mason je bio zgodan. To sam morala sama sebi priznati. Ali što ga je dovelo do toga da se uplete u takve stvari? Kakva je njegova životna priča?

Razmišljajući o njemu, shvatila sam da mu ne znam ni prezime. On je za mene bio  samo Mason. Moj otmičar. Vođa svih. Ubojica.

Polako se počeo pomicati te se okrenuo na leđa. Gledao je u plafon, nije se pomicao. Nije čak ni treptao.

"Jesi živ?", tiho ga upitam te dobijem njegov pogled. Smeđe oči su me gađale strijelama.

"Živ sam.", grubo odgovori i ustaje iz kreveta. Kopa po noćnom ormariću, ali ništa ne uzima iz njega.

Pogled mi padne na njegove bokserice. Poveća izbočina me natjera da zadržim dah. Njegov pogled ponovno padne na mene i primjeti gdje gledam.

Pogledam ga i na licu mu se stvori smješak. Prvi smješak koji sam vidjela kod njega. Da je onako iskren. Valjda. Ne znam ni ja.

"Sviđa ti se to što vidiš?", uzima jastuk i baca ga na mene. Nespretno ga hvatam i uzvraćam udarac.

"Nemam što za vidjeti", on preokrene očima.

"Nemoj da ga sad moram vadit.", zeza se sa mnom i uhvatim se u trenutku gdje uživam. Čudno, zar ne?

"Bit će to šala za tebe. Mene barem oči neće boliti jer neću imati što vidjeti.", nasmijem se, dok on stoji kraj kreveta s rukama na bokovima.

U sljedećem trenutku hvata moju nogu i vuče me prema sebi. Padam na leđa, a on moje noge stavlja na pod, stvara sebi prostor i liježe na mene. Noge mi je podigao sebi oko struka, a rukama je uhvatio moje ruke. Polako se počeo trljati uz mene, a ja sam se ponovno uhvatila u trenutku da uživam u tom osjećaju.

Promatram njegove smeđe oči koje su mene gledale sa žudnjom. Njegovi pokreti su bili usporeni i nježni, nešto što ne bi očekivali od ovog dečka. Muškarca. Zatvaram oči kada se njegove usne pronađu na mojoj ključnoj kosti. Grubo me ljubi, a ja svakim poljupcem postajem sve više spremna za njega.

Njegove ruke se uhvate moje majice, podižem se da ju uspješno skine s mene, ali on to ne čini. Vraća me nazad, igrajući se s vrhovima majice. U sljedećem trenutku vrata se otvaraju, a Mason snažno opsuje. 

"Šefe tražen si.", ustaje s mene i izlazi iz sobe ostavljajući me samu. Zar je to fer?