Stockholm Syndrome

13. Poglavlje

Anna

Nakon dosta duge i iscrpljujuće vožnje stigli smo u Kaliforniju. Zvanično u drugoj državi koja nije moj dom. Čim smo prešli granicu, meni je počela faliti Arizona.

"Što si dao policajcu?", upitam jer ja nisam imala osobnu niti putovnicu.

"Stari prijatelj. Malo keša i sve se sredi.", pogleda me uz osmijeh.

Dovraga kako je zgodan.

"Gdje sada idemo?", trenutno se oko nas nalazi samo pustinja i cesta.

Kalifornija mi dosad nije dala neki lijep doživljaj. A kako bi ga i imala kada pored mene sjedi mrgud od dva metra koji je dosad sa mnom progovorio samo par rečenica, na primjer   hoćeš kolu ili pepsi? Jesi za pizzu ili sendviče? Ušuti pokušavam slušat.

"Možemo li negdje stati? Piški mi se.", on me pogleda i preokrene očima.

"Stat ćemo kad dođemo do nekog motela.",odgovori hladno i ubrza automobil.

"Oprostite Gospodine Mogu Izdržat Deset Sati Bez Pišanja nisam Vas prepoznala!", odmahnem glavom, a on se pukne smijati.

"Dobro, stati ću ti kad ovaj auto prođe.", pogleda u retrovizor što i mene natjera da se okrenem preko sica.

"Jesi siguran da će proći? Vozi normalnom brzinom.", pogledam Masona koji se mršti dok gleda malo cestu, malo auto iza nas kroz retrovizor.

"Nisam. Mislim da je iza nas još kad smo krenuli prema granici.", Mason doda gasa i pretekne dva auta ispred nas.

"Okej valjda će sad ostati iza.", nisam ni izgovorila do kraja crni range rover nam se polako približavao također pretićući dva auta.

"Ljepotice jesam ti rekao da nećemo izaći živi.", Mason se pukne smijati i prebaci u najveću brzinu.

Želudac mi se stiskao. Nisam mogla više podnijeti pucnjavu i prebrzu vožnju.

"S kim si se ti spetljao Masone?!", upitam gledajući iza u crni rover.

"S jako lošim ljudima ljepotice.", njegova ruka ostavi jak udarac na mojoj stražnjici što mene natjera da skviknem.

"Budalo.", namjestim se lijepše izmičući se njegovim budućim udarcima.

"Misliš da je to samo slučajnost?", pogledam ga i dobijem njegov lijepi pogled.

"Možda. Hoćeš da ti stanem?"

"Ovaj da. Ne mogu više durati. Sad stvarno.", on na to samo klimne glavom.

Malo ubrza, a zatim se spusti na jedan od mnogih puteljaka koji su vodili prema cesti i prema ogromnim poljima.

"Samo budi brza.", govori mi dok otvaram vrata.

"Što ako me netko vidi?", izađem van i promatram sve te aute na cesti.

Na sreću crni rover je produžio dalje. Priđem autu i čučnem kraj njega pazeći da me nitko ne vidi.

"Imaš lijepe gačice.", Mason se smije i naslanja na auto leđima okrenut prema meni.

"Ne moraš me sprdati.", tiho kažem gledajući u njegovu majicu koja je još uvijek bila na meni.

"Budem ti kupio robe kada dođemo blizu grada.", pogleda me preko ramena, a ja se ustajem i dolazim do njega.

Naslanjam se pored njega te mi pogled padne na njegovo rame. Sam si je stavio zavoj, ali trebalo ga je promjeniti.

"Boli li te?", tiho ga pitam. Na to dobijem samo klimanje glave.