Stockholm Syndrome

6. Poglavlje

   Anna

Tri sata sam provela igrajući neku mutavu igricu. Uspjela sam zaspati nakratko, a onda me probudilo naglo otvaranje vrata. Ostala sam tiha i nepomična iako sam ga gledala. Bijesno je zalupio vratima, skinuo jaknu i bacio ju negdje sa strane.

Bijesno je koračao sobom, na licu mu se vidjelo dosta emocija. Moja glava je bila previše umorna da bi se suočila s njim tako da sam ostala sjediti kraj kreveta.  Spustila sam glavu bojeći se gledati u njega. Znala sam da me čeka kazna nakon onog pokušaja bijega. A na njegove kazne nisam bila spremna. 

Ni ne znam na što se trebam pripremiti. Mason je i dalje koračao sobom lijevo - desno. Njegovo blijedo lice me pogledalo, i činilo mi se kao da je odustao od vikanja u tom trenutku. Činilo mi se da je moj otmičar umoran.

"Idem nešto obaviti. Vratiti ću se za nekih sat vremena.", polako govori dok se oblači.

"Sad si bio vani. Zar stalno moram biti sama?", nisam svjesna onoga što govorim, ali shvaćam kada se oboje zagledamo i ja zagrizem usnu jer se on slatko nasmije.

"Mala princeza želi biti sa mnom?", šokirana njegovim pitanjem ne znam što da kažem. Samo klimnem glavom jer mi je sada glupo izvlačiti se sa 'ne'.

"Okej. Može."

Ustajem sa strahom dok se on polako približava. Otvara vrata ormara i vadi svoju majicu. Pruža mi ju sa smješkom.

"Što će mi tvoja majica?"

Odmjeri me od glave do pete, a zatim ostvari kontakt sa mojim očima. Lagani osmjeh zatitra na licu mog otmičara i u tom jednom trenutku... on više nije bio umoran. Izgledao je kao da uživa u razgovoru sa mnom.  Saberi se. Nitko ne uživa kraj tebe.

"Čuješ?", vraća me u stvarnost mahanjem majice iznad moje glave.

"Oprosti zamislila sam se."

"Znam da sam zgodan, ali pretjeruješ.", zasmije se i rukom zabacuje svoju dugu kosu - koju nema. Malo se i ja nasmijem što njega natjera da se uozbilji.

Primakne se i njegova ruka pronađe put oko mog struka. Stisne me uz sebe te nosom pređe preko mog. Trnci prolaze kroz moje tijelo dok osjećam njegovu ruku i njegovu prokletu blizinu.

Zašto mora biti tako zgodan?

"Presvuci se. Krvava ti je haljina."

Odmakne se od mene i sva magija prestane.

Ma kakva magija Bože...

Pogledam svoju haljinu te me uhvati sram i ako nisam znala zašto.

"Nemam hlače za ovu majicu.", komentiram, a on preokrene očima.

"Obuci ju preko haljine.", okrene mi leđa dok kopa po ormaru.

Obučem majicu i on me pogleda preko ramena.

"Spremna?", klimnem glavom, a on došeta do ormarića odakle uzima pištolj. Sprema ga u hlače dok gleda u mene. Samo ga promatram bez riječi.

Sporim korakom krene, otvara vrata i pusti mene prvu. Uhvati me za nadlakticu zaustavljajući me dok zaključava vrata. Tako hodamo niz hodnik. Scene mog bježanja dolaze do mene. Knedla mi zastane u grlu kada dođemo do izlaznih vrata. Njegov stisak se pojača oko moje ruke te mi tako daje do znanja da ne smijem nikud mrdnut.

Izlazimo van iz tog pakla i napokon udišem svježi zrak. Dajem si trenutak da normalno prodišem, ali Mason je uporan te me tjera da nastavim hodati prema autu. Ulazim i gledam njega kako popravlja majicu dok kruži da uđe sa svoje strane auta.

"Kuda idemo?", tiho ga pitam, a on me samo pogleda sa osmjehom.

"Vidjeti ćeš mala princezo."

Pali auto te krećemo. Gledam kuda prolazimo i shvatim da smo u centru grada. Sve te otmice i zatočeništvo i prodaje djevojaka se događaju u centru grada, i nitko od policije i vlade i viših političkih tijela... nitko ne reagira. Možda znaju. Možda ne znaju. Nikoga nije briga. Zato im tako lako i prolazi sav taj posao.

Mason se zaustavlja pred trgovinom brze hrane i spušta prozor da naruči. Okreće se prema meni te podiže obrve očekujući valjda da mu kažem što želim. Moje tijeli žudi za svim tim tamo, ali ostajem sabrana i tražim samo sendvić.

"Djevojka će tri sendvića, dvije koka kole i četiri vrećice krumpirića. Dajte mi onu najveću. A ja ću sladoled od šumskog voća."

Ostajem šokirana njegovom narudžbom. Prešutim sve što sam htjela prigovoriti, a zatim sve dobivam u krilo. Mason nastavlja voziti uživajući u svom sladoledu, a ja pomalo jedem svoj sendvić. Sram me jesti sve to. Zato ostajem samo na tom jednom sendviću.

"Mala princeza nije gladna ili sam pretjerao?", pogledam ga dok zvačem, a on se nasmije. Onako iskreno.

"Gladna sam, ali si pretjerao."

"Anna držimo vas tri mjeseca tamo. Dobivale ste samo dva obroka na dan. To je ništa.", njegov glas je postao dublji i ozbiljniji. Promatram svoj sendvić. Izgubila sam volju za jelom čim je sve to rekao.

"Izvoli jesti ili ću te natjerati na nešto drugo.", brzo počinjem žvakati komad, a on se opet iskreno nasmije.

"Ništa takvo princezo.", tiho kaže i pogleda me dok stojimo na semaforu.

Njegova ruka sa mjenjača klizne na moje golo bedro. Moje disanje se ubrza. Trnci ponovno prolaze kroz tijelo. Ne miče ruku. Ne govori ništa. Ne gleda me. Promatra semafor i kada se upali zeleno, njegova ruka se izgubi i ostane hladnoća. Promatram ga i on to zna. Ima ozbiljan izraz lica što ga čini sto puta zgodnijim.

"Mogu vratiti ruku?", njegovo pitanje me iznenadi. Zašto bi to pitao? Brzo klimnem glavom i ponovno njegovi dugački prsti se omataju oko mog bedra. Ne ide ni gore ni dolje. Točno na sredini. Kao da se boji.

Ma molim te. Kao da bi se taj čovjek nečega bojao. Umišljaš.

"Sviđaju mi se tvoje male noge.", malo me stisne, a zatim parkira auto ispred staklene zgrade.

"Dođem za petnaest minuta princezo. Dobar tek.", izlazi van iz auta, zatim vrati tu čupavu glavu nazad.

"Nemoj mi sjebat auto. Nov je."

Zalupi vratima i zaključa auto ostavljajući me samu unutra. Promatram ga dok polako korača prema vratima. Vratar ga pozdravlja i otvara mu vrata. Mason se okreće, pogleda me te ulazi u zgradu. Obojica nestaju iza staklenih vrata koja mi ne pružaju pogled unutra. Vidim samo svoj prljavi odraz u njima.