Stockholm Syndrome

5. Poglavlje

__Anna

Nitko se nije pomakao, nitko nije ni disao. Mason je stajao naslonjen na štok od vrata, a zatim se lagano ispravio i počeo polako koračati prema nama.

"Masone ja sam ju platio.", muškarac u sobi napola izlazi i maše sa novčanicama.

"Zar misliš da me zaboli za tih pišljivih sto dolara. Ni ti toliko ne vrijediš.", zastao je na sred hodnika i prekrižio ruke zauzimajući strog stav. 

Svi u ovom trenutku su šutjeli, nitko nije ni disao. Mason je izgledao kao da će nekoga ubiti. Moja znatiželja me ubijala. Pogledala sam u trojicu muškaraca, a zatim napravila dva koraka prema Masonu. Nečija ruka me pokušala vratiti nazad, ali Mason je stao između mene i tog muškarca. Odgurnuo me unazad te sam se privila uz zid dok je on prijetio muškarcima.

"Vidim li da ju je još netko taknuo zažalit ćete svi!", zvučao je tako zločesto.

Okrenuo se prema meni i pokazao mi da se okrenem prema sobi i hodam. Muškarci su ljutito odmahivali glavom i krenuli prema drugom kraju hodnika. Prema vratima. Vidjela sam svoju priliku. I pokušati ću.

Pogledala sam prema Masonu koji se svađao sa crnokosim muškarcem, a zatim sam pogledala prema vratima. Bila su otvorena i muškarci su već otišli prema autima koji su bili na parkiralištu koje se trenutno vidjelo. Čim su sjeli u njih, ja sam gurnula Masona i potrčala prema vratima.

"Uhvati ju jebem ti!", čula sam Masonov zastrašujuć glas iza svojih leđa, ali nisam se okretala. Istrčala sam na parkiralište i ugledala ulicu.

Počela sam trčati prema njoj, a iza mene je bilo troje muškaraca koji su mi dovikivali nešto.

Još malo... još malo An... još

Dvije ruke su se našle oko mene i u sljedećem trenutku sam poljubila pod. Osjetila sam užasnu bol u bradi koja me natjerala da zaplačem. Dvije ruke su me čvrsto držale uz prljavi beton.

"Mislila si mi pobjeći? Više sreće drugi put lutko.", Mason se zadihano nasmijao te me povukao za kosu podižući mi glavu prema sebi.

"Pokušaš li ovo još jednom obećajem ti da će ti metak završiti u toj lijepoj, glupoj glavi.", podigao me s betona i čvrsto me držao za ruku.

Drugom je uhvatio pištolj iz hlača, povukao iglicu i stavio mi taj hladni metal uz sljepoočnicu. Zaplakala sam još više. Nisam se usudila ni pogledati ga. Znala sam da sam napravila pogrešku, ali barem sam probala.

"Sviđa ti se taj osjećaj adrenalina kada znaš da samo ja imam tu moć da te ostavim na životu?", tiho je progovorio.

"Molim te..."

Zaplakala sam najglasnije u životu. Ni mala beba se nije mogla mjeriti s mojim plakanjem. Brada me boljela kao vrag, a slane suze su me peckale.

"Nastavi moliti. Sada si u mojim rukama.", zlobno se nasmijao i odmaknuo pištolj od mene.

"Hodaj!", pogurao me prema naprijed, vraćajući nas u zgradu.

Još jednom sam bacila pogled prema ulici, ljudi su samo prolazili. Nitko se nije obazirao na to što se ovdje dešavalo. Nikoga nije bilo briga. Oni su imali svoje brige, a zapravo nitko nije znao ni što se ovdje dešava. Nitko nije ni posumljao da u ovoj zgradi drže preko trideset zatočenih i otetih djevojaka, kojima nitko ni ne zna što će im se desiti.

***

Uvedena sam u Masonovu sobu. On ostaje iza zatvorenih vrata. Dere se na druge na španjolskom. Polako u mraku na koljenima sam uspjela doći do stola i sakriti se u kutu. Skupila sam se, plakala i molila se Bogu. Bol u bradi je bila nepodnošljiva, a suze su mi odmagale. Samo što sam bila toliko uplašena za svoj život da nisam mogla prestati plakati. Moj život je uništen. Moje nade za ponovni izlazak odavde smanjene su za devedeset posto, ali obećajem sama sebi da ću pobjeći. I tužiti ih sve i dati ubiti. To obećajem sebi. I zbog sebe i zbog svih djevojaka koje su propatile zbog njih. A naročito zbog Masona.

Vrata se otvaraju, zaključava ih, pali svijetlo i napokon ga bolje vidim. Ljut je. Točnije bijesan. Samo što mu para ne izlazi na uši. Ljutito skida jaknu i majicu te ušetava u kupaonicu. Začujem vodu pod tušem te pomalo odmahnem. Ostajem tiha i nepomična. On ubrzo izlazi s istim hlačama na sebi, ali kosa mu je mokra jer ju očigledno nije uopće posušio. Raspremio je neuredan krevet i potapšao ga.

"Nemam cijeli dan za tebe.", zvučao je nervozno.

Odbijala sam ustati se i sjesti na krevet gdje je on. Tko zna šta bi mi mogao napraviti. Ali on nije strpljiv. Zaobilazi krevet i dolazi do mene. Pruža mi ruku da ju prihvatim, ali ne želim. Zato me hvata za nadlakticu, vuče prema gore i baca na krevet. Iz ladice vadi vatu, a iz kupaonice donosi alkohol.

"Smjesti se uz kraj kreveta da se možeš primiti za šipke jer ovo će te jebeno bolit.", sjeda kraj mene, a ja se povlačim prema kraju.

"Šta i zaslužuješ nakon one zajebancije.", potiho komentira.

Uhvati me za obraze i povuče prema sebi. Očisti mi bradu, a za to vrijeme ja još uvijek plačem. Samo ovaj put tiho i bez drame.

"Oprosti.", pogledam ga u te proklete smeđe oči i po prvi put dobijem neki čudan osjećaj od njega. Kao da mu je žao... ali nije. Znam da nije.

"Dobro.", baca krvave vate u kantu i ustaje s kreveta.

"Izlazim na par sati. Imam nekih poslova za obavit. Ti ćeš biti tu.", osjećam kako me gleda s leđa, pa ga pogledam krajem oka.

"Gledaj me dok ti pričam.", zaprijeti mi te ga poslušam.

Promatram ga dok užurbano prebire robu i traži što će obući. Moram priznati da je bio previše zgodan. Okrenuo se prema meni te se nasmijao.

"Ne moraš buljit.", sada se još više zasmije pa nastavi, "odavde nećeš izaći, mnoge su pokušale vjeruj mi. Ostavit ću ti mobitel da možeš igrati igrice, ali svi moji ljudi su onemogućili pozive odavde tako da ne moraš se truditi za to."

Oblači majicu i jaknu te prstima brzo protrese kosu, ali i dalje je mokra.

"Vidimo se za par sati lutko. Pazi na sebe.", baci mi mobitel na krevet i nestane iza vrata.

Okej došli smo do ovdje... promjenila sam glavnom liku ime pošto mi je već dosadilo pisati s Harryem, a i planiram nešto s ovom knjigom te ne bi smjela koristiti njegovo ime. Tako da nadam se da vam to ne smeta.

Šaljem vam svu svoju ljubav i hvala vam što ste tu😊💕