Zvijezde padalice

3. Dobrodošla u džunglu

--Kaatrin--

"Stvarno ga ne razumijem. Jedan tren je užasan, a drugi pristojan. Koji je njegov kut gledanja?" pogledala sam u svog mačka, koja je lijeno trepnuo. "U pravu si Cabaret. Moj posao nije da ga razumijem i ne bih trebala razmišljati o nekom drugom dečku..."

Nemojte misliti da sam razmišljala o njemu na bilo kakav način zato što nisam. Bila sam savršeno sretna sa Raaom.

Cabaret je mjauknuo i empatično se pomazio s mojom nogom prije nego što je otišao. Nije bio zainteresiran za razgovore o dečkima, ali nisam baš imala nekoga s kime bih raspravljala o filmskoj zvijezdi. Jednom sam ga pokušala spomenuti recepcionarki u glazbenoj dvorani, ali ona se počela smijati i rekla, ti si jedina cura na ovome planetu koja se žali što ostaje sama s njim svaki dan.

Jednostavno sam bila znatiželjna o njemu; bila sam znatiželjna o svakome koga bih upoznala.

Prošla su dva tjedna otkad sam počela satove sa Edinom i njegovo ponašanje je osciliralo kao i likovi koje je igrao u filmovima.

Iskreno, to nije bio moj posao. Sve što sam ja znala, 10 različitih ljudi je kreiralo njegovu osobnost. I još, uvijek je postojao taj osnovni rub crnog humora - da, to je sigurno bio on. Edin je šokantno brzo napredovao u vezi klavira - dovoljno dobro da sam pomislila da rastura klavir kad nije na satovima. To je značilo da sam dobro radila svoj posao. Mama bi bila sretna.

Uzdišući, podigla sam se sa poda na koji sam se spustila kako bih razgovarala sa Cabaretom. Otišla sam u kuhinju, zgrabila mobitel sa ormarića i utipkala njen broj.

Odmah se javila sekretarica, što je bilo bizarno kada je u pitanju moja mama. Njena ruka je inače bila zalijepljena za mobitel. Uhvaćena nespremna, mučila sam mozak s time što ću reći, "Hej mama, samo sam se htjela javiti. Satovi odlično napreduju. Nadam se da je sve u redu."

Trebalo mi je vremena da se otuširam i obučem (blijedi ružičasti džemper, traperice, ispletena kosa, čizme.) Bila je subota, pa nisam imala posao ni zakazane satove sa Edinom. Normalno, nadoknadila sam san i nedavno, gledala Borbu kuhara ili nešto povezano sa raznolikosti glazbe, ali danas sam osjećala da moram izaći iz kuće. Možda bih mogla otići do Raaovog doma kako bih ga iznenadila.

U bubi sam se odvezla do kafića Mjesec. Novo ispoliran i pročišćen 80-ogodišnji astmatičar, posao na autu plus vučna su mi totalno ispraznili džepove. Skoro sam dobila srčani udar kada mi je mehaničar pokazao završni račun. No, kafić Mjesec je bio nov i prilično udaljen; rupa u zidu među dućanima koju bi pronašao sasvim slučajno. Dosadili su mi dugački redovi u Starbucksu samo zbog dnevne kave, pa mi je kafić bio odlična alternativa. Unutra, sve je bilo ukrašeno tamnim namještajem. Pod je bio tvrde drvene građe koji je sigurno bio grozan za čišćenje i zavjese boje crnog vina na prozorima. Da vampiri postoje, sigurno bi pronašao jednog ovdje.

Lice kafića je bilo potpuno obično, treptajući neonski znak sa imenom kafića i specijalitetima dana koji su namigivali ispod srpa u obliku mjeseca.

Stariji lik sa dugim uvijenim brkovima je brojao ostatak na blagajni i dečko okrenut leđima prema meni, tamno zelena kapuljača prebačena preko glave, je sjedio za stolom okrenutim prema stražnjoj strani kafića.

Naručila sam isto što i uvijek, crnu kavu sa muffinom od borovnice.

"Kako se zoveš?" Žena za blagajnom je bila nova i izgledala je malo dotrajalo, kao da je bila zaglibljena kupcima (nije). "Da napišem na tvoju kavu." Uvijek stavljaju slatke poruke na čaše, jedna od stvari koju sam voljela kog ovog mjesta.

"Kaatrin." rekla sam.

Stolica je zastrugala po podu vrlo grubo i ja sam se okrenula, misleći o jadnom drvenom podu.