Zvijezde padalice

5. Prvi koraci

-- Kaatrin --

Uvijek sam razmišljala o tati kada sam bila pod stresom. Sa nadolazećim intervjuom, on je bio sve o čemu sam razmišljala. To je bilo glupo. 

Ova apstraktna ideja čovjeka koji mi je proganjao misli kada sam se pogledala u ogledalo, i sada kada sam svirala klavir. Njegovo ime je bilo Olindo Mades i to je sve što sam znala. Ponekad sam prevrtala ime po glavi, Olindo, Olindo, Olindo zato što sam se bojala izgovoriti ga na glas. Kada izgovoriš stvari one postanu stvarne i ja nisam htjela učiniti ovaj privatni rat stvarnim. 

Prolazila bih kroz sva ista suvišna, loša pitanja.

Zašto si otišao?

Zar mama i ja nismo bile dovoljne?

Bi li bio ponosan na mene da si ostao?

Desetinama vremena, htjela sam ga potražiti na internetu, ali nikad se nisam uvjerila da to napravim.

Mama nije pričala o njemu. Nikada.

Neki dio mene znao je da je to što je tata otišao promijenilo nju u neku drugu osobu; nekako težu. Naša rodbina je to isto naslućivala tijekom naših druženja. Zato što je otišao prije nego što sam se rodila, nikad nisam uspjela upoznati ženu koja je bila i moje mjesto nije bilo da je o tome išta pitam. Istina je da su mi oba roditelja vrlo misteriozna, nemarnih načina, ali još uvijek misteriozna. 

Ono što sam najviše mrzila je bilo imati 18 godina i još se uvijek pitati da li lik voli da mu kava bude crna ili da li voli klasičnu glazbu ili više voli izlaske od zalazaka sunca. Nikada nisam vidjela ikakve slike ili čula bilo kakve priče. Mama je imala razlog da bude uzrujana, a ja? Ne može ti nedostajati ono što nikada nisi imao, ali meni je uspjelo. 

"Kaatrin?" Edin me udario svojim ramenom dok smo hodali glazbenom dvoranom, prema predvorju. Upravo smo završili sa jednoličnim satom, koji se sastojao od rastrojene mene i Edina koji je pokušavao privući moju pozornost na posve dosadne načine, 

Zemlja zove Kaatrin. 

Razmišljao sam o tome da se pridružim nudističkoj koloniji. Šta misliš? 

Želiš li me poljubiti? Tišina znači da. 

Ne. 

Raniš me. 

Moja glava je još uvijek bila malo maglovita, ali sam ga pogledala. "Šta?"

"Samo sam govorio kako imam promo slikanje sutra popodne, pa neću biti na našim satovima," rekao je. "Jesi dobro?"

"Dobro sam," rekla sam. Zato što sam trebala biti. "Ovo nisi ti koji pokušavaš uzeti slobodan dan kako bi naučio još jednu pjesmu u nemogućoj količini vremena, zar ne?"

"Ne," nasmijao se podu, što nije vrlo često radio. "Nisam uopće spavao, pokušavajući naučiti prokletu stvar. 4 ujutro i -" pjevušio je početak Chopinove pjesme. "- nikad više."

"Udaljila si se maloprije. Razmišljaš o svom mitskom dečku?"

"Nije mitski i to nije tvoja briga."

"Osjetljiva," Edin se nacerio. "Mogu dobit tvoj broj? Totalno nepovezano sa tvojim zamišljenim dragim, naravno." Već  je vadio mobitel kao da sam rekla da. Još me uvijek iznenađivalo kako je bio neposramljen i totalno nefiltriran. Edin je govorio stvari koje su mu došle u glavu bez razmišljanja, kao da je to jednostavno. 

"Šta će ti moj broj?" Moja ruka je već pronašla svoj put u torbu, zaštitnički prihvativši mobitel.

Pogledao me pogledom, Nemoj biti teška, Kaatrin.