-- Kaatrin --
"Pa ti si kao genije, zar ne?" Edin je upitao.
Uvijek me bilo sram kada bi me netko oslovio genijem ili 'Sljedećim Beethovenom'.
Svaki novi klavirist uspoređen je sa Beethovenom. I usput, zašto me ljudi jednostavno ne bi zvali Kaatrin? Naravno, to može biti laskavo nemojte me krivo shvatiti, ali i ljubazno. 'Čudaci' su cijenjeni zbog svojih sposobnosti, ali ih se zapravo rijetko razumije.
Spojila sam svoje hladne prste. "Pa, ne bih naročito koristila tu riječ. Ali dobra sam u onome što radim, da." Bila si dobra. Prošlo vrijeme. Mali glas u mojoj glavi, koji se često javljao u formi moje mame, podsjetio me.
"Vidim kako pričaš o tome. O klaviru mislim," činilo se da mu je laknulo što smo preskočili daljnju priču o njemu, " Stvarno si zaljubljena u glazbu."
Edin se primaknuo, odmaknut od naleta vjetra koji je razbacivao smeće i suho lišće preko cijele skoro pa napuštene ulice. Ovdje sam, sjedim na hladnoći, dijelim hranu sa likom koji bi trebao biti moj poslodavac. Pitala sam se da li sam skrenula sa pameti.
"Da." To je bilo sve što sam rekla. Nikad se neću odljubiti od glazbe, ne u potpunosti, ali mogla bih je se bojati. Ponekad, činilo se da je taj strah veći od mene.
Edinovo nesumnjivo buljenje sačuvalo me od plovljenja mislima. Oblaci su prolazili preko sunca, pretvarajući njegove oči u brončane i njegovu kosu u vijenac tamnih kovrči. Ponovno me podsjetilo kako je intenzivno zgodan ovaj dečko. To je bio oblik atraktivnosti koji je bio neosporiv i univerzalno prihvaćen. Nebo je plavo, Sacramento je glavni grad Kalifornije, i Edin Kaelin je zadivljujuće, iritantno lijep.
Pomislila sam na Raa, koji bi definitivno imao neki podrugljiv komentar za podijeliti o standardima ljepote u današnjem društvu da je ovdje. Da, on je posve totalni klinac Kaatrin, ali to je samo izdanje. Ne možemo svi biti Beyonce i Edin.
"Dobro, uh," pročistila sam grlo. "Moje djetinjstvo nije tako zanimljivo."
"Svejedno mi reci." Edin je rekao.
Oklijevajući, shvatila sam da je on podijelio malo sa mnom, pa je jedino u redu da i ja napravim isto.
"Zbog klavira, nisam baš imala interakcije sa djecom svojih godina. Školovana sam kod kuće kako bih većinu vremena mogla trošiti na vježbanje za natjecanja i koncerte."
"Nisi imala ni jednog prijatelja?"
"Nije tako loše kao što misliš," rekla sam, osjećajući potrebu za opravdanjem. "Imala sam mamu i Mabel, moju agenticu. Glazba mi je bila utočište. Znala sam da sam joj se uvijek mogla vratiti." A sada mi je zatvor.
Edin je otvorio usta kako bi odgovorio kada ga je prekinulo oštro, visoko zvono. Uzdišući, opipao je jaknu i zatim izvukao mobitel iz jakne.
"Tata." Mrzovoljno je rekao, i zatim se javio. "20 minuta? Da, upravo završavamo. Bit ću vani." Edin je poklopio slušalicu i pomalo sam bila zadivljena kratkoćom razgovora. Prosječan poziv moje mame trajao je barem pola sata.
"Ja, ti, Barack i Macey," Edin je rekao. "Radit ćemo nešto zabavno, ne znam još što, ali napravit ćemo to." Oboje smo ustali sa muzejskih mramornih stuba.
"Neće uključivati mačke koje sviraju klavir, zar ne?"
"Voliš taj video i znaš to." Pogledao me preko ramena dok je nosio praznu kutiju hrane do najbliže kante za smeće.
ŞİMDİ OKUDUĞUN
Zvijezde padalice
Romantizm"Oh, ne," Edin je rekao i mahnuo rukama ispred mene kao da se pokušavao riješiti smrada. "Ne zanimaju me barbike, slatkice." To mi je dignulo živce više nego što je trebalo. Barbika, stvarno? "A mene ne zanimaju egoistične, kretenske filmske zvijezd...
