Nasljednica Planine (Kronike iz Trunkatisa, #1)

31. POGLAVLJE

           

 

Jutro je pametnije od večeri. To je bila poslovica koju je Adrian prvi put shvatio kada se probudio u zoru, nakon što je prošle noći svojoj zatočenici priznao osjećaje.

 

Kuga me ugrabila, psovao je sam sebe dok je ležao u krevetu. Mae sinoć nije došla u postelju, već je zaspala na podu. Mogu li je uopće kriviti? Kako sam joj mogao reći da je volim?

 

Adrian se nikada nije osjećao gluplje nego tada. Shvatio je da pospanost na njega utječe gotovo kao pijanstvo – iz nekog razloga govori istinu, ne razmišljajući o posljedicama. A sinoć je bio na rubu suza od iscrpljenosti. Uvjeravanje posade da poštede Mae mu je oduzelo svu energiju i premda je odahnuo kada su pristali, znao je da će se morati suočiti s ocem. Galad mu je ipak bio jedan od najvjernijih članova posade.

 

No, Adrian ni na trenutak nije požalio što je dopustio Mae da ga ubije.

 

Osim što je priznao svoje osjećaje princezi, istodobno ih je priznao i sam sebi. Došlo mu je da lupa glavom o zid zato što je dopustio da mu se ovo dogodi. Od svih žena koje je ljubio, zavodio i odvodio u postelju, nijedna u njemu nije probudila vatru – osim jedne u koju se nije smio zaljubiti ni u ludilu.

 

Kada se to dogodilo? Možda kada ga je pljunula u lice. Možda kad je ubila morsko čudovište i spasila mu život. A možda one noći kada je prvi put spavala pokraj njega dok joj je svijeća osvijetljavala sneno lice –

 

Adrian se prekinuo. Razmišljati o zatočenici na taj način nije bilo pametno. Što bi dobro moglo iz toga izaći? Ne postoji način da njih dvoje ostanu zajedno. Ona bi svakog dana mogla otići natrag u svoje kraljevstvo, a sve i da ostane... pirat se uhvatio za srce zbog te pomisli. Sve i da ostane s njim, jasno mu je da njezina duša pripada nekome drugome. Tu nema mjesta za jednog prljavog kriminalca.

 

„Kapetan flote je stigao!" potpalubljem se prolomio muški glas. Adrian je prepoznao da pripada mladom Samuelu, piratu koji je bio pod očevom komandom od svoje osme godine. Alarik Tazer mu je predstavljao oca kojeg, kao siroče, nikada nije imao. Za razliku od Kamalije, Adrian ga nije smatrao članom obitelji. Jednostavno mu se nikada nije sviđao.

 

Adrian je ustao iz kreveta i počeo se oblačiti. Nije očekivao da će otac doći tako brzo. Ruke su mu se toliko tresle da je jedva zakopčao hlače.

 

„Smiri se" , govorio je sam sebi. „Ispričat ćeš istu priču koju si rekao posadi. Tvoj otac je dovoljno proračunat da zaključi da kazniti Mae nije isplativo."

 

Pirat se konačno usudio pogledati u svoju zatočenicu. Bila je razvaljena preko poda, usta raširenih u hrkanju iz kojih se kapljica sline spremala pasti u lokvicu kraj princezine glave. U tom prizoru nije bilo ništa dražesno, ali Adrian se ipak sjetno osmjehnuo. Prekorio se zato što je gleda duže nego što bi trebao, pa se vratio oblačenju.

 

Oprezno je izašao iz svoje kabine, pazeći da ne probudi Mae. Cijelim putem do salona je vrtio crveni konac, a kada je stavio ruku na kvaku duboko je udahnuo. Otvorio je vrata i pozdravio oca svojim uobičajenim osmijehom – koji mu ovaj nije uzvratio.

 

Alarik je sjedio za stolom, okrenut prema polici s maketama svojih brodova. Uvijek ih je volio promatrati i diviti im se. Adrian je shvatio da mu posebno zadovoljstvo pruža vidjeti cijelu svoju flotu na jednom mjestu.