Nasljednica Planine (Kronike iz Trunkatisa, #1)

13. POGLAVLJE

Ravi je u rukama držao platno sa kojega ga je gledalo Takanobuovo lice. Morao si je priznati da je to jedan od najboljih portreta koje je ikada naslikao. Cijelo je poslijepodne proveo skupljajući grančice po Prašumi, te je sada bio okružen njima na podu svoga doma.

Sin poglavice je odlučio uokviriti Takanov portret. Trudio se ne misliti o osjećajima koji ga tjeraju da radi to što radi. Potpuno se prepustio umjetničkoj strani svoga uma.

Poslagane grančice je uzimao jednu po jednu i prislanjao ih na rubove platna – kako bi zaključio koje najbolje pristaju. Nijedna nije bila idealna, pa ih je krenuo rezati nožem. Kada je izrezao četiri savršene grane, umočio ih je u ljepilo i počeo spajati s platnom.

U tome ga je prekinuo Lonanov upad u kuću.

Čim je Ravi ugledao glomazna stopala svoga brata, hitro je sakrio svoju sliku iza leđa. Srce mu je preskočilo otkucaj, te je zaboravio disati. Znao je da je prekasno.

„Što to imaš?" upitao ga je Lonan.

Ravi je zaštitnički pritiskao portret uz svoja leđa. Sjetio se da mora disati.

„Ravi, pokaži mi što je to" , zahtijevao je njegov stariji brat.

„Ništa" , lagao je Ravi, a glas mu je podrhtavao.

„Ne laži" , zaderao se Lonan i okomio na brata.

Jednim je spretnim potezom Lonan otuđio Ravijevu sliku.

„Ne!" zajecao je Ravi. Skrenuo je pogled da ne vidi bratovu reakciju.

Lonan je neko vrijeme samo šutio i pomno promatrao platno uokvireno tek jednom grančicom. Kada se Ravi usudio podići glavu prema svom bratu, on ga je gledao sa razočarenjem u očima.

„Jesi li ti normalan?" Lonan je upitao tonom koji je Ravija zabolio negdje u nutrini.

„Lonane, to je samo crtež" , pravdao se Ravi.

„Crtež onog momka iz plemena Godsu" , shvatio je Lonan. „Zašto bi crtao njega? Niste čak ni prijatelji."

„Ne razumiješ, moje crtanje je sasvim nasumično."

„Ne vjerujem ti. Zašto nikada nisi imao djevojku?" Lonanov glas je prepukao, a razočarenje u njegovim očima se pretvaralo u bijes. "Notaku i ja smo već promijenili tri, četiri djevojke do tvojih godina."

„Nijedna mi se ne sviđa." Ravi je opet spustio glavu, izbjegavajući bratov pogled.

„Nešto nije u redu s tobom." Lonan je stisnuo čeljust. „Cijeli život si proveo s Koko, mogao si je oženiti – a nisi! Nešto nije u redu s tobom."

Ravi je nastojao zadržati suze koje su navirale iz njegovih plavih očiju. Odjednom mu je cijelo tijelo postalo teško.

„Nitko ne smije znati za ovo" , rekao je Lonan odlučno. „To bi nanijelo ogromnu sramotu našoj obitelji. Što god se događa u tebi, Ravi... moraš to dobro sakriti."

Lonan se okrenuo na svojoj ogromnoj peti i zaputio prema izlazu. Kada je posegnuo za vratima, shvatio je da u rukama još uvijek drži Takanov portret.

„I nema više ovakvog crtanja" , zapovijedio je i počeo kidati platno.

Ravi je brzo ustao kako bi ga spriječio, ali Takanovo lice je već bilo u komadićima. Okrutan zvuk paranja platna je ispunio prostoriju, dok su dijelovi crteža letjeli prema tlu.

Lonan je bez riječi napustio maleni dom u stablu. Ravi je počeo skupljati ostatke svog remek-djela. Nije znao zašto mu to tako teško pada, ali dok je njegov brat uništavao taj portret, Raviju se činilo kao da kida djeliće njegovog srca.

Ravi je počeo slagati komadiće platna u sliku koju je prvotno stvorio. Vid mu se maglio od suza koje su padale po djelićima Takanovog tamnosmeđeg lica.

***

Nemilosrdno sunce je počelo jenjavati kada je Ravi zašao u samo srce Smaragdne Prašume. Nekoć se bojao mraka, a onda je odrastao i shvatio da se boji sasvim drugih stvari.

Bojao se da će izgubiti Koko. Izgubio ju je.

Bojao se da će njegova braća saznati za njegov poremećaj. Lonan je saznao.

Bojao se da nikada neće zavoljeti djevojku. Nije je zavolio.

Dok je bosim nogama grabio po zemlji, Raviju se učinilo kako njegov život više nema smisla.

Pitao se zašto je život ispunjen tolikom patnjom. Mrzio je samog sebe jer ne može biti normalan, poput svih ostalih mladića iz plemena. Mrzio je sebe jer nije oženio Koko. Volio ju je, zaista ju je volio, ali ne dovoljno.

Koko mu nije mogla ubrzati disanje niti natjerati njegovo srce da preskoči otkucaj. To je za rukom pošlo samo Takanu – onome koga Ravi nikada neće moći imati.

Crnoputi mladić je poželio da može otići kod Koko i ispovjediti joj svoje nedokučive osjećaje. Ali ni to više nije bilo moguće.

Više nije mogao vidjeti sunce, ali njegove zrake su još uvijek dopirale kroz visoka stabla. Ravi je znao da će se smračiti svakog trena, a biti ovako duboko u šumi kada se to dogodi je prilično opasno.

Kao da imam što izgubiti, pomislio je.

Upravo kad je Ravi krenuo doma, iza leđa je začuo šuštanje opalog lišća. Sin poglavice je ustuknuo, a kralježnicom su mu prostrujali žmarci. Netko – ili nešto – se pomaklo.

U Prašumi je odjednom zavladala tolika tišina da je Ravi mogao čuti kucanje vlastitog srca. Otkucaji su bili prebrzi i preglasni. Mrak samo što nije pao. Ravi se oprezno okrenuo na peti. A onda ju je ugledao.

Mantikora – zvijer sa tijelom lava, vučjom glavom koju su krasili opaki rogovi, te dugačkim zavijenim repom.

Ravi je nebrojeno puta slušao legende o strašnom biću Prašume za koje nitko nije znao jesu li istinite. Sin poglavice je odavno prestao vjerovati u priče o Mantikori, a činilo se da ni ljudi koji ih pričaju nisu posve sigurni u njihovu vjerodostojnost.

A sada je legendarna zvijer zurila u njega – keseći se sa tri reda oštrih zubi.

Ravi je progutao knedlu. Ako su priče potpuno istinite, Mantikorin rep izbacuje otrovne bodlje kako bi paralizirao svoju žrtvu. Potom je proždire u potpunosti, ne ostavljajući za njom ni kosti.

Ravi se počeo tresti od hladnoće koju je osjetio prvi put u životu. Za mnom neće ostati ni kosti, pomislio je gledajući u zlonamjerne vučje oči. Bit će kao da nisam ni postojao.

Mantikora se počela približavati, izvijajući svoj smrtonosni rep. Raviju su pred očima prošle slike – njegove majke i oca, braće, Koko, Takana, biljaka koje proizvode njegove najdraže boje, svih crteža koje je naslikao...

Ravi je zatvorio oči i pomirio se sa svojom sudbinom.

Kao da imam što izgubiti.