Nasljednica Planine (Kronike iz Trunkatisa, #1)

42. POGLAVLJE

Adrian Tazer se osjetio praznim dva puta u životu.

Prvi put kada je izgubio svog brata, a drugi put kada je izgubio princezu Perifea. Premda je znao da ona nije nepovratom izgubljena, te da još uvijek postoji nada da će se jednom sresti – praznina ga je boljela. Nešto je u njegovoj utrobi bilo šuplje, i izgledalo je da će tako i ostati.

Ipak, nije se osjećao beznadno. Mae Montagna mu je dala najbolje što je mogla – rekla mu je da i ona njega voli. Njen strastveni poljubac je još uvijek gorio na piratovim usnama, a riječi I ja tebe volim odzvanjale u njegovim ušima.

Bio je sretan zbog nje, zbog toga što je konačno slobodna. Zato je zanemario svoje bolno srce i prazninu koja nije zacijelivala. Zanemario je svoja maštanja o njihovom zajedničkom životu, i snove u kojima je Mae još uvijek spavala u njegovoj postelji.

Vilinska princeza je pronašla sreću i to je bilo jedino važno – iako ju je pronašla bez Adriana.

Stoga je Adrian provodio dane lutajući po svom brodu koji uskoro više neće biti njegov. Stalno se pitao što Mae sada radi, kako se osjeća, s kim provodi vrijeme. Nije se čak ni potrudio objasniti posadi što se dogodilo, već se za to pobrinula Kamalija.

Međutim, piratova bezbrižnost nije potrajala. Želudac mu se stisnuo u čvor čim je ugledao brod koji se približava Morskoj Propasti – brod na čijem se jarbolu vijorila zastava Alarikove flote.

Nije bilo načina da njegov otac sazna što se zapravo dogodilo, ali je Adrian znao da će svejedno platiti za svoj propust. Ako je onog kobnog dana platio desnim okom, nije ni htio zamišljati čime će ga otac kazniti sada. Počeo je petljati po crvenom koncu kada su oronule čizme Alarika Tazera dotaknule palubu.

Nad Safirnim Morem su se čitavog dana nadvijali tamni oblaci što su prijetili kišom. Bilo je hladnije nego inače, a vjetar nije prestajao puhati. Alarikova duga crna kosa prošarana sijedama je zlokobno lepršala oko njegovih ramena.

Cijela se posada skupila na palubi, iščekujući svoju sudbinu. Adrian je isčitao strah na licima tih muškaraca – bojali su se da Alarik ne pronađe dio krivice u njima i kazni ih.

„Oče" , rekao je Adrian treperavim glasom.

„Sine" , odvratio je Alarik. „Čuo sam što se dogodilo."

„Oče, tako mi je žao" , mladi pirat se počeo ispričavati. „Moraš znati da mi je žao zbog mog propusta."

„Propustio sam zaradu stoljeća" , zarežao je Alarik. Na nebu iznad njegove glave je sijevnula munja, popraćena glasnim gromom.

„Znam, ja sam kriv za sve." Adrian je prikovao pogled za pod. „Nisam bio dovoljno oprezan i ona je pobjegla." Nije htio govoriti njeno ime jer se plašio da će zazvučati toliko nježno i ranjivo da će svima na brodu biti jasno kako se zapravo osjeća.

Alarik je nakosio glavu. „Kako je točno pobjegla, Adriane?"

Adrian se ukipio. Letimice je pogledao svoju posadu, zadržavajući se trenutak duže na Kamaliji. Ona mu je odbijala uzvratiti pogled. Još je jednom sijevnulo, ovaj put točno iznad Adriana.

„Ne znamo" , odgovorio je. „Ne znamo sa sigurnošću, ali pretpostavljamo da je skočila preko ograde – u svoju smrt."

„Znači, misliš da je mrtva?" Alarik je svojim mrtvim očima pratio svaki sinov pokret.

„Da imam iti malo nade u to da je živa, upravo sada bih je tražio – i ne bi stao dok je ne nađem." Adrianov ton je bio ponosan i strog, te se nadao da će ga otac uvažiti.