Nasljednica Planine (Kronike iz Trunkatisa, #1)

34. POGLAVLJE

           

Mae, Kamalija i Adrian su bili tihi poput smrti dok su u suton pripremali čamac za bijeg. Adrian je posadi lukavo zadao da očiste potpalublje i zabranio da itko proviri glavom vani dok posao ne bude obavljen. To je ostavilo dovoljno vremena za provedbu njihovog plana.

Vilinska princeza je nervozno grickala zanoktice dok je promatrala kako Adrian i Kamalija opremaju čamac koji će je odvesti do Purpurne Pustinje. Bio je privezan konopcima za ogradu i visio negdje na polovici piratskog broda. Pirat i piratkinja su savršeno uigrano u drvenu barku ubacivali zalihe hrane – većinom ribu i kruh. Mae je izbrojala jedanaest boca vode i dvije boce ruma koje je Adrian dodao uz namigivanje.

Mae nije htjela zuriti u Adriana, ali si nije mogla pomoći. Upijala je način na koji se njegovi mišići napinju dok podiže kutije s hranom, a potom opuštaju kada ih ubaci u čamac. Promatrala je izraz njegovog lica koji nikada nije bio ozbiljniji i usredotočeniji. Kada bi joj okrenuo leđa, mogla je gotovo osjetiti napetost njegovog tijela.

Kakvom li se samo riziku izlaže radi mene, nepozvana misao je iskočila u Maeinoj glavi i otežala joj disanje. Dosadilo joj je gristi kožu oko noktiju pa je uhvatila rub svoje košulje – Adrianove košulje koju je nosila na sebi. Prevrtala je tkaninu u šaci, a drugom rukom povukla ovratnik i pomirisala ga. Mješavina ruma i znoja – Adrianova aroma. Duh joj se podigao kada je shvatila da će ponijeti nešto njegovo sa sobom.

Mora da me stvarno voli, još jedna nepozvana misao je odzvanjala unutar cijelog princezinog bića. Sada nije bilo vrijeme da razmišlja o tome. Ili se možda bojala onoga što bi mogla zaključiti. Nasmijala se ironiji.

Ona i Adrian su imali svo ovo vrijeme da se suoče s onim što zaista osjećaju, a oni su ga proveli svađajući se i provocirajući jedno drugo kad god su stigli. I sada kad je došlo vrijeme za rastanak, pirat joj je priznao svoje osjećaje. A ona je polako počela priznavati sama sebi što osjeća za njega.

„Mae" , Adrianov glas ju je trgnuo iz misli. „Vrijeme je."

Princeza se nagnula preko ograde i vidjela da u malenom čamcu još ima mjesta samo za nju i Kamaliju. Izgledalo joj je da bi brodica mogla potonuti pod takvim teretom, ali vjerovala je Adrianu pa je odbacila tu sumnju.

Noge su joj odjednom bile preteške da bi se pomaknule. Kao da su se zalijepile za Morsku Propast. U prsima ju je nešto stegnulo te je počela duboko uzdisati i izdisati kako bi odagnala taj pritisak. Adrian ju je povukao za mišicu i prije nego se snašla, njihova lica su bila udaljena za pedalj.

„Slušaj" , snizio je ton. Mae je bacila pogled na Kamaliju koja je već prebacila jednu nogu preko ograde, spremna za polazak. „U kutiji ispod tvog sjedala se nalazi škrinja s blagom."

Mae je podigla obrve. „Što?"

„Nije to ništa puno" , objasnio je Adrian. „Tek toliko da se snađeš u Pustinji. Morat ćeš se nekako pokazati korisna i pronaći način da zarađuješ za život. Vjerujem u tebe."

Voli me, spoznaja je prostrujala kroz Mae poput groma. A i ja volim njega.

Zašto mu to onda ne mogu reći?

„Ne mogu ti dovoljno zahvaliti" , rekla je princeza.

Adrian je razvukao usta u osmijeh, ali on nije bio od srca. „Nema na čemu, princezo."

Mae se okrenula i došla do ograde. Kamalija je sjedila u čamcu, čvrsto držeći vesla, spremna za polazak. Princeza je glasno udahnula, a potom se gipko prebacila preko ograde – i dočekala u čučanj kad je upala u čamac. Pogledala je prema gore. Da se Adrian nagnuo centimetar više, pao bi s broda. Iza njega je sunce odlazilo na počinak, a Mae je shvatila da nikada nije izgledao ljepše. Osjećala se kao da je dio sebe ostavila na tom piratskom brodu, tamo gore kod njega.