Nasljednica Planine (Kronike iz Trunkatisa, #1)

17. POGLAVLJE

Svanulo je prvo jutro Maeinog boravka na piratskom brodu.

Vilinska princeza je bila gladna, žedna, prljava, umorna – i nimalo dobre volje. Po palubi su se vrtili pirati kojima je već počela pamtiti lica, ali njihovog vođe još uvijek nije bilo na vidiku.

Mae je jedva čekala vidjeti Adriana kako bi svoju zlovolju iskalila na njemu. Usne su je pekle od neželjenog poljupca koji joj je sinoć na silu utisnuo, te je gorjela od potrebe za osvetom.

Iz njenih misli ju je trgnula Kamalija, koja se postavila točno pred nju – sa opakim izrazom na licu i komadićem kruha u rukama.

„Za tebe" , rekla je Kamalija i prinijela krišku Maeinim ustima.

Mae se namrštila. Zar oni stvarno misle da će bijedan komadić kruha biti dovoljan da utaži moju glad? pitala se. Zbog bijesa je isprva htjela odbiti takav oskudan doručak, ali onda je shvatila da je bolje išta nego ništa.

Kamalija ju je upitno pogledala, podižući obrve u iščekivanju.

„Hoćeš li otvoriti usta ili da ti ih ja otvorim?" zaprijetila je.

„Prljave su ti ruke" , s gađenjem je odvratila Mae.

Mlada piratkinja je iskoristila trenutak te nasilno ugurala kruh u princezina otvorena usta. Mae se zakašljala, boreći se da udahne zrak. Kada je obavila svoj zadatak, Kamalija je nestala među posadom. Kako ju je princeza u tom trenu mrzila.

Mrzila je Morsku Propast. Mrzila je Safirno More. Mrzila je pirate. Mrzila je što doručkuje jadan komadić suhog kruha umjesto svog uobičajenog mekanog kruha u topljenom siru. A najviše od svega je mrzila Adriana Tazera.

On se upravo u tom trenu pojavio na palubi.

Odjeven u bijelu košulju, crne hlače i čizme, te sa kapetanskom kapom na glavi – pirat je izgledao urednije nego inače. Okrenuo se prema princezi i uputio joj zavodljiv osmijeh.

Mae je zbog toga uzavrela krv u žilama.

Nesvjesno je objesila lijevi kut usana, što je radila svaki put kada je bila bijesna ili zgađena. Adrian je u njoj izazivao oba osjećaja.

„Pa kako smo ovog divnog jutra, moja princezo?" upitao ju je Adrian pretjerano veselim tonom.

Pirat joj se počeo približavati svojim jedinstvenim hodom.

„Žedno" , odgovorila je Mae.

Adrian je zastao na pedalj od njenog tijela, što joj je u glavi oživjelo sinoćnju scenu.

„Kamalija!" dreknuo je Adrian ne skidajući pogled s Maeinih čeličnih očiju. „Donesi vode našoj zatočenici!"

Kamalija je princezi i piratu uputila ljubomoran pogled, a potom napravila kako joj je rečeno. Čak i kada im je prišla sa drvenom čašom vode, Adrian nije skinuo pogled s Mae. Kamalija je napojila zatočenicu, te otišla svojim poslom.

„Nema na čemu" , prigovorio je Adrian nedostatku princezine zahvale.

Mae se nacerila. „Ne planiram ti se više zahvaljivati" , odbrusila je. „Ne nakon što sam vidjela kako odgovaraš na zahvale."

Adrian se toliko smijao da su mu na oči počele dolaziti suze. „Srebrnih mi vješala. Ma daj, derište, znaš da si uživala."

Maeina krv je sada već bila kipuća. „Opet ću te pljunuti, kunem se, prljavi piratu –"

„Ma kako si samo opasna, mušice –"

„Idiote neuki –"

Maein i Adrianov razgovor se pretvorio u uporno nadglašavanje i natjecanje u uvredama. Nije trebalo dugo da njihov miran ton eskalira u prodornu viku, što je stvorilo zanimljivu predstavu ostatku posade.