Nasljednica Planine (Kronike iz Trunkatisa, #1)

19. POGLAVLJE

           

 

Nad Safirnim je Morem bješnjela oluja, dok se posada Morske Propasti pokušavala izboriti sa čudovištem.

 

Zastrašujući stvor je svojim ogromnim rukama rušio sve pred sobom. Mae nije znala koliko već dugo skamenjeno promatra taj užas. Morala se zapitati sanja li ovo sve, ali brzo je odbacila tu mogućnost. Snovi nisu izgledali ni mirisali kao stvarnost.

 

Mae se trgnula kada joj je uši proparao vrisak – vrisak koji je dolazio iz Adrianovih usta. Čudovište ga je držalo u svojoj sluzavoj šaci, mašući njime kao dijete igračkom. U princezi je napokon proradio nagon da se priključi borbi.

 

Primijetila je da jedan od mlađih pirata stoji ukipljeno poput nje, pa je iskoristila trenutak da mu zgrabi mač iz korica. Jadnik je bio toliko preplašen da nije ni primijetio što je napravila.

 

Mae se ponadala da nije zahrđala, zbog toga što je zadnji put trenirala još u Perifeu. Međutim, čim joj se njeno oružje našlo u rukama, osjećala se kao ona stara. Kao da se ništa nije promijenilo.

 

Zaletjela se prema morskom čudovištu dok se Adrian koprcao u njegovoj ruci. Srce joj je zastalo na pomisao da bi ga div svakog trena mogao zgnječiti do smrti. Skupila je svu snagu što joj je ostala u tijelu – i zarila mač čudovištu u nogu.

 

Grom koji je tada udario prigušio je bolni čudovišni skrik. Iako su Mae mišići već boljeli od snage kojom je ubola stvora, on se nije niti zaljuljao. Samo ga je razljutila.

 

Nekoliko članova posade koji su se usudili boriti – među njima i Kamalija – također su pokušavali razrezati zvijeri noge kako bi izgubio ravnotežu. Ostali pirati su ili stajali sa strane ili su se sakrivali po brodu.

 

„Adriane!!!" zaderala se Kamalija, a Mae je shvatila da je to najtužniji ton koji je ikada čula. Pomislila je kako bi ona možda tako zazvala Robina, da je bila prisutna u trenu njegove smrti.

 

„Pusti ga!" Kamalija je vikala i dalje, luđački ubadajući svoj mač u čudovišne noge.

 

A onda je piratkinja počela plakati. Njeni ubodi su postajali sve slabiji, sve beznadniji, njeni krici sve tiši. Kao da odustaje – kao da se miri s tim da će izgubiti najvažniju osobu u svom životu.

 

Neću to dopustiti, pomislila je Mae, premda joj se ni Adrian ni Kamalija nisu sviđali. Iako su oni njeni otmičari, njeni neprijatelji. Nešto je u piratkinjim suzama potaklo Mae da okonča čudovište – i spasi Adrianov život.

 

Zatvorila je oči i isključila buku Adrianovih vapaja, čudovišnih krikova i nemilosrdne oluje. Kao dijete je slušala priče o sirenama – bajke za koje se ispostavilo da nisu bajke. Te priče su bile stvarne. Kopala je po svojim sjećanjima u potrazi za pričama o strašnom morskom čudovištu.

 

I sjetila se.

 

Okrutno čudovište kojeg skrivaju valovi Safirnog Mora, čija je jedina svrha da uništi brodove i da njihovu nesretnu posadu pošalje u tragičnu smrt. Zlokobni stvor slabog vida i tvrde kože koju ne može probiti ni najjača oštrica. Osim na jednom mjestu.

 

„Jedini način za ubiti morsko čudovište" , prošaptala je Mae sebi u bradu. „jest zaustaviti kucanje njegovog srca."

 

Nije joj trebalo dugo da smisli plan. Stisnula je dršku mača kako bi se uvjerila da ga još uvijek ima u ruci, a potom je krenula.

 

„Hej!!!" dreknula je toliko jako da ju je grlo zaboljelo.

 

Čudovište je popratilo smjer njena glasa, ali mu oči nisu bile usredotočene na nju. Mae je to dalo nadu da su priče iz njenog djetinjstva točne. Osvrnula se oko sebe, te zastala kad je skupila zalutalu bocu ruma na palubi. Zatim je silovito zamahnula i odbacila staklenu bocu prema čudovištu. Kroz pljusak je uspjela vidjeti zbunjeni izraz Adrianovog lica.

 

Boca je sletjela točno na stvorovu glavu, što ga je rasrdilo više nego mačevi u njegovim nogama. Sada je sav njegov bijes bio usmjeren prema princezi. Nemarno je otpustio Adriana iz stiska svoje šake, pa je pirat udario o palubu uz glasni tresak. Tek je tada Mae primijetila da se cijela posada sakrila u potpalublje.

 

Div je zakoračao prema Mae, a ona se pripremila za izvršenje svog plana. Bacila se na leđa, a potom uspravno smjestila mač na svoja prsa. Oštrica je zablistala na mjesečini, čekajući da presudi čudovištu. Princeza se zagledala u crno nebo, moleći se da to neće biti zadnja stvar koju će vidjeti.

 

„Mae!" Adrian je dozvao, a u glasu mu je bila naznaka očaja. „Mae! Što to radiš, luđakinjo?"

 

Mae su zasvrbile nosnice od čudovišnog smrada. Maknula je pogled s noćnog neba i shvatila da se neprijatelj nalazi točno nad njom – spreman da je dokrajči. Zažmirila je kako bi bolje procijenila gdje mu se nalazi srce. Nije ga bilo teško ugledati.

 

Na mjestu gdje je kucalo koža mu je bila prozirna. Njegova jedina slabost. Njena jedina šansa.

 

„Mae!" Adrian se nije prestao derati. „Ne mogu ustati, ne mogu ti pomoći, glupačo! Što radiš?!"

 

Princeza je bolje namjestila mač s oštricom prema gore, nastojeći biti samouvjerena u svoju preciznost.

 

„Mae, miči se od njega!" Adrian nije odustajao. „Bježi ili ćeš umrijeti!"

 

Čudovište se bacilo na princezu, a ona je zatvorila oči. Kada joj je lice poprskala metalna krv, a stvor izdahnuo nad njenim tijelom, Adrian je prestao vikati.