Ljubav će promijeniti sve

Dobrodošla u Split

Od moje Slavonije pa do Splita ima previše kilometara. Mislila sam kako ću zaspati u jednom trenu. Sreća što nisam išla sama.  Vozila sam dio puta. Obično to nemam naviku raditi budući da mislim kako nisam nešto pretjerano dobar vozač te me još muči i vid. Putem smo se zaustavili u Karlovcu da vidimo onaj muzej na otvorenom. Zatim kod Rastoka da pojedemo nešto i malo se odmorimo. Imam osjećaj da ću se u Splitu izgubiti. To je ono što mislim o svojim sposobnostima da sjednem u auto pa da vozim gdje su tri trake ili više. Ne osjećam se ni sigurno tako zarobljena u prometu.
Zadnje stajanje prije Splita je Knin.
Voljela bih samo otići u Stobreč. Već sam bila tamo i to baš dan prije nego što je ubijen Blato. Vidjela sam ga na nekoliko utakmica,ali vjerujte mi da izgled vara. Imamo zajedničkog prijatelja koji mi je plakao tijekom razgovora. Blato je bio mladić koji je živio za Hajduk,ali bio je i dobar student. Čovjek kakav se rađa jednom u sto godina. Taj duh u njemu i ta ljubav prema klubu bili su neopisivi.

Već je prošlo podne kada samo konačno došli u Split. Za devet dana dolazi Everton. Za devet dana moram napravit sve što sam željela tu. Jednostavno,moram.

Zgrada je u blizini Poljuda. Tu je i moj novi posao. Posao za koji sam se toliko dvoumila,ali ipak sam ga prihvatila. Vodim svoj kafić. Ostvarila sam san koji sam oduvijek željela.No,uz kafić na samom Poljudu imam još jedan poslić. Vodič po Poljudu. Ima li išta bolje od toga?

Kako sam zapravo došla do kafića? Jednostavno,ali istovremeno i toliko teško. Sisgerio, fizioterapeut Hajduka poznaje mog prijatelja i njemu je prvom javio kako vlasnik kafića odlučno odlazi u mirovinu te da kafić propušta nekom drugom. Odlično, trebati će mi dva radnika ili radnice plus ja. Imam devet dana da sve to sredim. Nadam se samo kako će mi igrači Hajduka ovdje dolaziti na kavu.

"Jesi spremna?"upita me Dino kada dođemo do zgrade. Nisam ni sama sigurna koliko sam spremna, ali jesam.

"Naravno. Ovako nešto čekam cijeli život,ali nisam se ni malo nadala da će to biti kafić na samom Poljudu."

Nasmijao mi se na to i dao mi ključeve od zgrade,ali i od stana. Pomogao mi je unijeti sve stvari,a zatim smo otišli do kafića na kavu.

Razgovor s bivšim vlasnikom prošao je sasvim oke. Objasnio mi je neke stvari, dopustio mi pregled Poljuda i rekao kako već sutra mogu početi. Odlično, toliko stresa prije utakmice,a ja moram naći nekoga tko će mi raditi. Tako se sjetim i Dore. Ona dolazi ovdje i studirati će španjolski. Možda će htjeti neki posao.

Dino je imao nekog posla,pa sastanak i tako me ostavio samu. Možda je Elena u gradu? Ma ne,dolazi tek na dan utakmice. Teško da će sada biti ovdje. Ostajem sama.

Vraćam se u stan. Previše posla,a tako sam umorna i jednostavno nemam volje za raspakiravanjem stvari.

***

Ujutro ne može gore početi. Mobitel zvoni kao lud. Pomislim da je to alarm samo,ali Dino već neumorno zove kao i jedan nepoznati broj. Ugasim prvo alarm,a zatim nazovem Dinu.

"Konačno da se javiš!"

"Spavala sam Dino i devet sati je tek."

"Tek? Već! Spremi se i dolazi kafić. Uskoro će ti doći djevojka na razgovor za posao."

"Dobro,ne moraš vikati iste sekunde. Spremim se i dolazim. Daj mi najviše pola sata."

Prekinem poziv. Ustanem i otiđem prvo do kupaonice. Obavim jutarnju higijenu, našminkam se i pogledam u ormar što ću obući. Uzmem bijelu usku košulju koja ima samo tri gumba i to na djelu dekoltea. Crne traperice koje su poderane na jednom koljenu i obične bijele niske starke. Nekoliko malenih pramena kose ukrotim ukosnicom. Zadovoljna izgledom,uzmem torbicu i unutra stavim mobitel i novčanik.