Ljubav će promijeniti sve

First date

Katja P.O.V

Gotovo svakog jutra od kako sam se doselila ovdje, budim se iz iste more. Sanjam njega. Prvo kako želi da ponovno budemo zajedno,a zatim ga vidim u bijeloj majici s ogromnom mrljom krvi. Ne vidim lice ubojice,ali osmijeh nikada neću zaboraviti. Toliko prokleto neodoljiv da to nije humano. Kako mi se uopće može i sviđati osmijeh koji ubija moju ljubav?

Svjesna sam da ga sanjam samo zato što mi nedostaje. Nemam ni vremena razmišljati o njemu preko dana,ali svaki puta kada uđem u svoj stan i zaključam vrata,sjetim se njega.

Kao da čekam njega u dnevnom boravku kako gleda TV i čeka mene da dođem s posla. Zatim je uvijek slijedilo zajedničko tuširanje, ponekada i večera ako bi me uspio nagovoriti da jedem,a zatim bi ili pogledali neki film ili otišli spavati. Nedostaje mi njegova ruka preko mog tijela. Nedostaje mi ono njegovo traženje po krevetu ujutro kada bi se probudila prije njega ili prebacivanje pokrivača iako mi je bilo vruće. Koliko god ona tvrdio da mu nije stalo,lagao je. Vidjela sam mu to u očima. Stalo mu je i samo da mi je rekao da ostanem, učinila bih to. Ostala u gradu kojeg mrzim,ali barem imam osobu koju volim.

Otišla sam u novi grad da zaboravi njega. Boli me što nije rekao ostani. Mislio je da se šalim i da to neću učiniti,ali očito da se prevario.

Doduše,dobila sam ovdje sve na dlanu. Posao,stan,prijatelje,ali nemam to što mi toliko nedostaje,a to je njegova ljubav.

Jednom,ali kunem se samo jednom,kada me stvarno naljutio i lagao mi, izašla sam u klub i namjerno pričala s nekim likom. Bio je ljubomoran na njega,ali to nije bilo sve. Drugo jutro u kafiću smo se sreli. Sjedio je s prijateljima. Jedan od njih me upitao kako to da imam nekog novog,ako mi je stalo do njega. E moj Ivane,nisam tražila priznanje. Maleni dokaz bi bio dovoljan.

Nevoljko se izvučem iz kreveta,obavim jutarnju higijenu te se odjenem. Prvo ću do kafića da vidim šta tamo ima. Prošlo je deset sati. Spavala sam više no što sam željela. Stipe je ovaj tjedan ujutro. Morati ću i ja odraditi nešto kako bi njima dala slobodno. Zaslužili su već. Skoro pa tjedan dana kako rade bez slobodnog. Kada izađem iz zgrade,nalet hladnog vjetra natjera me da povučem malo vestu. Prođem zebru i eto me u kafiću. Prvo pozdravim Stipu koji mi veselo mahne te prebaci preko ramena krpu i dođe do mene.

"Dobro da si došla. Danas mi je ludnica. Svi su najavili ovdje,a i priča se da će doći Hajdukovi igrači kasnije na kavu."

Okrenem se oko nas. Na terasi su puna tri stola,a u unutra gotovo svi. Šank je jedino prazan.

"Promet?"upita ga.

"Oko 700 kuna."

Otvorim usta širom. Ovo je poprilično dobar promet za pola jedanaest ujutro.

"Ajde sjedni i popi kavu na moj račun. Zapali cigaru. Jesi gladan? Odem ti Po nešto ili naručimo?"

"A ne. Ja radim sada i neću sjesti sve dok ne riješim šank."

"E nećeš. Sjedni i reci što ćeš popiti i pojesti."naredim mu na što on nevoljko sjedne.

"Produženu,a za hranu ću se ja pobrinuti."sada kao da on meni naredi na što se oboje nasmijemo.

Odem do šanka i napravim mu kavu. Donesem za stol kavu i čašu vode pa se vratim na šank da sredim sve to.

Pola sata kasnije šank je kao nov. Napravim si ness od vanilije i sjednem pokraj njega.

"Razmišljala sam o tome da mi Elena pomogne malo u kafiću. Čisto da mi uskoči. Moram s njom razgovarati tako da ću ti kasnije javiti kada ćeš biti slobodan."

"Najbolja šefica do sada." nasmijemo se na to.

U kafić ulazi momak i donosi veliku pizzu. Stipe mi plati te se zahvali,a zatim oboje navalimo na hranu kao da nam je zadnje. Oni koji rade ovaj posao znaju kako je to kad staviš jedan zalogaj u usta,a zatim to netko dođe. I to netko nego ekipa Hajduka.

Vojković,Kožulj,Lopez,Gustavo,Bašić,Niksi,Erco i Ardian. Dotrčao je i Memolla.

Stipe je već vidio koliko će se naraditi. Ostavio je komad pizze i ustao je. Pokazala sam mu rukom da sjedne te da ću ja to riješiti.

" Da te ne mučimo,svi ćemo Pipi."

Dobro je što su svi sjeli za šank i tražili slamke. Osam čaša manje za perilicu.

"Kako ti danas?"upita me sa osmijehom na licu Gustavo. Stavi slamku neodovoljivo u usta. Kako samo ima dobre usne.

Ok,Ka,smiri se.

"Odlično,a ti?"

"Umoran,ali imam vremena da tebe pozovem negdje."

Zašto ponovno mislim na Ivana? Ne treba mi on u životu.

Znate zašto je lakše samo otići? Definitivno je lakše nego boriti se za ono što voliš. Samo nekada je uzaludno boriti se za to.

"Pristajem."ne vjerujem da sam to rekla.

Nisam čak ni razmislila o tome,a već sam pristala.

"Tu u devet?"

"Tu u devet."odgovaram mu na što se on veselo nasmije.

"Još jedna Pipi. Da nam šefica ne bude žedna."

"Zvone baš ti hvala."

Uzmem sebi jednu Pipi iz frižidera,otvorim je i stavim slamku u bocu.

***

Nervozno stojim već neko vrijeme ispred ormara i gledam što ću obući. Trenutno mi ormar izgleda kao da je prazan.

Uzmem haljinicu. Barem neću morati birati majicu i hlače. Svejedno neću dugo moći nositi haljinice. Dolazi jesen,a s njom i hladnije vrijeme.
Haljina je sportska tako da na nju mogu uzeti starke. Odlično.

Spremim se. Imam pet minuta, odlično. U zadnje vrijeme često kasnim. To mi je najbolje što radim. Elena mi je potvrdila da će nekoliko dana raditi.

Izlazim iz zgrade. Gustavo me već čekao tamo. Bio je jednostavno odjeven. Kao da smo oboje spremni za šetnju Splitom. Vjerujem da ipak neće toliko riskirati i da ćemo ići negdje gdje nema toliko ljudi.

"Samo malo."obratim se Gustavu i dođem do najboljeg radnika godine,a to je Mate. Uz Stipu,naravno. "Slobodan si sada tri dana. Možeš reći Stipi isto?"

"Naravno,hvala ti na tome."

"Zaslužili ste."

Vratim se do Gustava. On ustane,izvadi deset kuna iz džepa i ostavi ti na šanku.

Pokažem mu da krenem prva prema izlazu što i učinim.

"Hoćeš mi otkriti gdje idemo?"

"Naravno,ali čekati dok dođemo tamo."

Da opišem koliko mi je slatko to njegovo izgovaranje riječi nepravilno?