Ljubav će promijeniti sve

Za tebe

Slobodan dan i dosada mogu učiniti čuda . Budući da je cijelo moje društvo bilo zauzeto,odnosno nije ga bilo u Splitu zbog nekog putovanja koje sam ja odgodila u zadnji čas zbog mile nam inspekcije,dosada me blago rečeno željela pojesti. Pokušala sam nekoliko puta zaspati,uglavnom nula bodova i uzalud ti trud sviraču. Uspjela sam pojesti i više nego što znam pojesti u cijelom tjednu,popila sam najmanje tri kave i uz to nekoliko puta posjetila MC tako da mislim da me osoblje tamo već čak i zaoamtilo, odlučila sam otići u šetnju da ubijem tu dosadu i nekako skratim vrijeme. Uspjela sam čak igrati i FIFU. Sve samo da mi što brže proleti dan koji mi se kao u inat vukao i bio mi dug kao ponedjeljak,a zapravo je petak. Obukla sam tajice i mornarsku majicu kratkih rukava. Patike za trčanje iako ne idem trčati,ali vjerovatno ću puno hodati tako da će mi trebati nešto udobno.

Muko moja zvana dizalo. Da,prelijena sam da idem stubama. U dizalu ubacim mobitel i novčanik u ruksak.

*Kada izađem iz dizala,uzmem mobitel iz ruksaka i uključim mjerač koraka. Mislim da ću danas oboriti rekord.*

Zaustavim prvi taxi.

"Gdje ćemo danas šinjorina?"

"Ne znam. Tako gdje je McDonald's prije Split Malla."

"Nisi odavde,jel? Čujem drugi naglasak."

"Nisam,iz Slavonije sam."

"Milo dite, što te dovodi u ovaj grad?"

Zaborav. Nada da zaboravim.

"Pokušaj da imam novi život."

"Smijen li te upitati što se dogodilo?"

"Naravno. Majka je ostavila kada sam imala devet,otac mi je imao tešku prometnu. U zadnjih godinu dana nisam ni sa jednim u dobrim odnosima te Sam odlučila da je najbolje riješenje da negdje započnem novi život."

Pogleda me tužnim pogledom.

"Ža mi je šinjorina."

"Ma sve je to sastavni dio života."

Tako smo nekako započeli i priču o Hajduku i ljubavi koja se rodi samo jednom u životu.

Dvadeset minuta kasnije, konačno na odredištu.

"30 kuna za tebe."

Dadem mu dvije novčanice po dvadeset i kažem da je u redu,ali on ne želi prihvatiti to.

"Neka bude za kavu ili nešto."izađem iz auta i zatvorim vrata. Mahnem mu te krenem u istraživanje grada.

Nekako se izdržim da ponovno ne uđem u McDonald's i krenem preko zebre. Taman je zeleno. Prođem zebru i skrenem desno. Ulice ovdje izgledaju kao one iz filma Rocky,ali doslovno! Toliko stepenica da to nije normalno. Lako se spustiti dolje,ali kako će biti kada ću se vraćati? I tako se spuštam sve dok ne dođem do glavne ceste,a zatim se držim desne strane. Napravit ću krug.

Ponovno milion stepenica koje će me danas koštati života. Na jednom strani ulice djeca uče igrati nogomet,a na drugoj nešto stariji igraju košarku. Lijepo je vidjeti da djeca i dalje izlaze na ulice i da se druže.
Dolazim do jednog zida gdje je in memorial za pokojnog Blatu. Prekrižim se i nadam se da uživa i gore kao što je ovdje. Tužno pogledam još jednom grafit,a zatim spustim glavu i krenem stepenicama prema glavnoj cesti. Osjećam se kao da se borim protiv vjetrenjača.
Uzimam iz ruksaka cigarete,ali ne mogu naći nikako upaljač. Ugledam dvojcu mještana. Jednoga od njih ću tražiti upaljač.
Tako i bude.

"Mogu li posuditi upaljač?"

"Naravno."

Okrenem se zbog vjetra da pripalim cigaru.