Ljubav će promijeniti sve

Povratak u rodni kraj

S jedne strane mi je toliko drago što ću se vratiti dok me druga strana davi i govori mi da ostanem gdje jesam. Možda je ipak bolje da sam ostala. Možda se ništa neće ovdje dogoditi,ali tko zna za to? Možda sretnem osobe koje ne bi trebala.
Ante je usredotočen na vožnju maksimalno. Stavim ruku malo iznad njegovog koljena i naslonim se na njegovo rame. Istina da mi je ovaj položaj totalno neudoban,ali koga briga.
Poljubi me u čelo,ali i dalje gleda samo ispred sebe.

"Zašto si nervozna?"iznenadi me pitanjem.
Nervozna? Ja? Nisam.

"Ali nisam nervozna."

"Ljubavi, dlan ti je mokar. Nervozna si." odmaknem dlan s njegovog koljena i obrišem ga u hlače. Refleksno to napravim. Odvratno.

"Nisam,samo me strah. Ne znam što će me dočekati tamo."

"Misliš na njega,zar ne? Još uvijek? Nije da se ljutim ili nešto. Rekao sam ti i sam da ću ti dati vremena i biti uz tebe svo to vrijeme dok ne preboliš i zaboraviš."

"Koga briga za njega kada imam tebe? Treba uvijek u životu ići tamo gdje ti je bolje,a ako nisi shvatio,meni je s tobom najbolje. Strah ponovnog susreta sa članovima obitelji. Znaš na koji način sam otišla i što se sve dogodilo. To ne mogu podnijeti."

Desnom rukom me povuče bliže sebi i ustisne nekoliko sitnih poljubaca u moje čelo. Ante mi je velika podrška,ali Ivan mi je i dalje rana iz prošlosti koja kao da ne želi zacijeliti. Tu je problem.

"Znam,sve mi je jasno. Malo ćemo pauzirati. Gladan sam."

Negdje na cesti u Šibeniku smo stali. Predivan restoran i još k tome zove se Torcida. Ovdje smo stali kada sam išla za Split. Janjetina je vrhunska.

"Ne vozimo se ni dva sata,a ti si već gladan."

"Možda ne bi bio da me nisi probudila i natjerala me da se brzo spremim i krenemo. Nisam ni kavu popio."

"Možda te ne bi probudila da si spremio stvari dan prije."

Prepirka. Obična prepirka koja neće dovesti do svađe.

"Možda bi spremio stvari dan prije da mi je netko to dozvolio."

Parkira auto i ustisne  usne na moje kao da ih nije poljubio danima. Uzvratim mu malo slabije.

"Prije bih ostao gladan bilo čega nego tvojih usana."ponovno me poljubi,a zatim izađemo iz auta i krenem prema terasi.

Prehladno je da bi jeli vani tako da se odlučimo ipak da ćemo unutra. Osoblje ga brzo prepozna.

"Šjor Ante, tako mi je drago što ste ovdje. I što vas vidim Šjorina."

"I meni je drago."nasmijem se.

Ante stavi dlan na moj.

"Predlažem Vam janjetinu. Da odabranica vašeg srca proba najbolju janjetinu ikada."

"Bila sam ovdje prije tri mjeseca i samo mogu reći da nikada bolju janjetinu nisam jela."

"A hvala Vam na tome. Onda?"

"Ako dama kaže da je najbolja janjetina ovdje,onda mi ništa drugo ni ne preostaje nego da je stvarno probam."

"Nešto za popiti?"

"Ja ću Pipi."kažem prva i Ante se složi te kaže da će i on jednu te kavu.

Toliko je cvilio za tom kavom i da je nije naručio,morao bi.

"Voliš li ga još?"

Pogledam ga zbunjeno. Znam da misli na Ivana i osjećam tu dozu ljubomore i njegovom glasu,ali i pogledu.