Filip Benkovic: Love story

24

Evo vec mjesec dana je proslo od prekida sa Filipom. Ja sam uspjela protiv bolesti. Idem na jos dvije terapije, ali povukla se bolest jer sam primala jake kemoterapije.
Ivana i dalje ne mogu smisliti. On je i dalje uvjeren da cu ga zavoljeti. Vjencanje treba biti za tri mjeseca. Znam, jako brzo, ali to je također na silu. Roditelji su odusevljeni.
Sto se tice Filipa i mene, nismo opce razgovarali. Ignorira me i mrzi. Drago mi je da je na sigurnom. Ante je samnom prosao kroz sve kemoterapije. On je jedini koji zna istinu.
E da, Ivan je postao i nasilnik. Pocela sam ga se jako bojati. Psihicki je bolestan i misli da me posjeduje. Par puta me je zamalo udario.

Obavljam jutarnju higijenu i oblacim se. Izlazim iz sobe i Ivan je vec pred vratima.

Ivan: Jutro ljubavi

Ja: Jutro

Ivan: Hajde idemo doruckovati.

Sisla sam sa njim dolje u blagavaonu i sjela za stol. Kao i svaki dan do sada svi su se razgovarali o vjencanju, a ja sam sutjela. Nakon dorucka krenula sam na posao. Stigla sam oko pola osam. Ulazim u zgradu. Hodam do ureda i ulazim u ured, a unutra je Filip.

Ja: Jutro

Filip: Dosam potpisati one papire, trener me poslao.

Ja: Evo samo malo da ih nađem

Filip: Oke

I tako ja vadim sve te papire iz torbe i na pod mi ispadne pozivnica za vjencanje !!! Samo sam pogledala prema Filipu, a on u pozivnicu. Nisam znala sto da radim pa sam samo gledala u Filipa. On se ustao i podignuo je pozivnicu.

Filip: Izvoli

Ja: Hvala

Samo sam ju uzela i bacila u torbu.

Filip: I kada je vjencanje?

Ja: Za tri mjeseca

Filip: Brzi ste

Ja: Da

Filip: Jesi li sretna?

Samo sam ga gledala. Zasto me to pita?? Od kuda mu takvo pitanje?? Rado bi mu rekla da nisam, da svaki dan patim, da me ubija to sto nisam s njim, da mi fali.....

Filip: Isabell??

Ja: Ha?

Filip: Nisi mi odgovorila na pitanje.

Ja: Jesam, sretna sam. Pa udajem se.

Filip: Si nasla papire?

Ja: Evo, tu dolje se potpisi 

Potpisao se na nekoliko primjeraka i onda je krenuo prema vratima. Otvorio je vrata i onda se okrenuo prema meni. Gledao me u oci.

Filip: Nadam se da si stvarno sretna i da je vrijedilo iskoristiti moju ljubav. Sretno.

To je rekao i otisao je van. Da zna istinu. Da zna da ga volim, da patim za njime.
Kako bih okupirala misli bacila sam se na posao. Morala sam nekako skrenuti misli od svih problema. Nakon sat vremena otisla sam na travnjak k treneru. Decki su trenirali, a trener je sjedio na klupi. Dosla sam do njega i sjela.

Trener: O Isabell, zavrsila si?

Ja: Da jesam. Nego, moram vam nesto reci.

Trener: Reci. I daj molim te na ti. Rekao sam ti da me zoves imenom i govoris ti.

Ja: Aha u redu. Htjela sam ti reci da jos cu raditi tri mjeseca.

Trener: Kako to?

Ja: Nakon vjencanja vise ne budem radila. Nazalost.

Trener: Smijem znati razlog?

Ja: Zarucnik je rekao da nema potrebe da radim, a ne zelim stvarati napetosti među nama. Od samog pocetka ne slaze se da ovdje radim.

Trener: A bit ce mi zao. Ti si nam jako pomogla. Izvrsno obavljas svoj posao. Molim te da razmislis jos jednom.

Ja: U redu. Budem.

Tada je trener pozvao igrace k sebi. Stalno mi je pogled na Filipu. Ante je to primjetio te mi je dao signal da je previse ocito. A sada sam morala uciniti nesto skroz glupo. Morala sam dati pozivnicu za vjencanje igracima. Ukljucujuci Filipa. Da da morala sam. Ivan je bio na ulazu na travnjak i morala sam to uciniti. Kada su decki dosli to trenera sjeli su si na travnjak i razgovarali. Ante je bio kraj mene. A onda sam morala podjeliti te proklete pozivnice za vjencanje.

Ja: Decki!

Svi su blenuli u mene i cekali sto cu reci. A ja nisam nikoga primjecivala osim Filipa. Znala sam da ce ga ovo jos vise slomiti.

Ja: Htjela bih vam dati pozivnice za vjencanje.

Svi su bili ozbiljni. Bilo je cudno da ih dajem pred Filipom, ali morala sam. Izvadila sam pozivnice za vjencanje iz torbe i podjelila ih. Naravno i Filipu sam dala jednu. To je bilo ponizavajuce, ali morala sam. Svaki od njih mi se zahvalio. Ja sam odmah nakon podjele otisla do Ivana koji me cekao. Kada sam dosla dovoljno blizu njega rekao mi je da ce me poljubiti i da moram izgledati sretno. Htio je da to Filip vidi. Ivan me primio oko struka i poljubio. Gadio mi se njegov dodir i poljubac. Osjecala sam se uzasno. Ivan i ja smo otisli u auto i krenuli kuci.

Ja: Si zadovoljan sa svojom predstavom?

Ivan: Jesam. Tako treba

Dalje nisam htjela nista govorit. Bojim se njegovih reakcija.

Filip P.O.V.

Ne mogu vjerovati da mi je dala pozivnicu za svoje vjencanje. Zasto je to ucinila??? Ponizila me. Odlazi k njemu. Ljubi ga bas kao sto je mene ljubila. Stalno uvjeravam sam sebe da ju ne volim, ali jos moj srce kuca za nju.

Gojak: Si dobro brate?

Filip: Ne

Coric: Ajde bit ce bolje.

Filip: Pa voli ga. Udaje se za njega.

Soudani: Ne znam. Meni tu nesto ne stima. K vragu sve, voljela te i onda preko noci ne?

Coric: Tako je kako je.

Filip: I meni je to cudno, ali svaki puta nesto se dogodi ili ucini da me razuvjeri.

Moro: Brate ne znan sta bi reka, ali i meni tu nesta ne stima.

Coric: Pustite to. Hajde idemo u svlacionicu.

Filip: Budete isli na vjencanje?

Gojak: Smatram da bi trebali bez obzira sto je bilo sa vama. Ipak, dobra nam je svima. Volimo ju.

Filip: Znam da.

........

Stigli smo Ivan i ja kuci. Nisam mu ni rijec rekla. Nakon sto me doveo odmah je otisao. Vjerovatno nekoj od svojih dro**ca. Ima ih. Mislim, briga me za to. Ali dođe kasno pijan kuci onda je napastan. Ne mogu ga se rijesiti.
Ulazim u sobu i zvoni mi mobitel.

Ja: Halo?

Coric: Isabell, oni svi sumljaju.

Ja: U sta? Tko?

Coric: Nakon sto si otisla decki su se razgovarali o tome kako im je cudno to sve u vezi vjencanja. Ne vjeruju da si preko noci prestala voljeti Filipa.

Ja: Jooj i sto cu sada??

Coric: Filip im je rekao da si ga razuvjerila. Misli da ga ne volis i da ga nisi voljela. Zao mi je.

Ja: Sve u redu.

Coric: Si dobro?

Ja: Ma jesam. Ajde idem. Bok

Poklopila sam i duboko udahnula. Presvukla sam se i otisla na kemoterapiju. Jos mi jedna ostaje.