Filip Benkovic: Love story

33

Filip: Doktore recite nam!

Branimir: Nije valjda...

Doktor: Nije. Situacija je jos kriticna. Isabell je izgubila puno krvi. Izvadili smo metak. Ostecen joj je donji dio trbuha.

Filip: A kako je sada??

Doktor: Nazalost, morali smo ju staviti u "umjetnu" komu.

Lucija: Moolim??!!

Doktor: Na operaciju smo ju skoro izgubili. Dalje nismo mogli riskirati. Jedini izlaz je bio da stavimo Isabell u komu.

Branimir: Kada ce se probuditi?

Doktor: Samo nam preostaje cekati.

Doktor je otisao.

..................

Filip: Ah Isabell!!

Branimir: Sine, smiri se sine. Sve ce biti u redu. Probudit ce se ona.

Filip: Tata. Umrijet cu ako..

Branimir: Ššššš

Branimir je zagrlio Filipa. Otac i sin. Filip je jako lose. Jos ima krv po majici od Isabell. U soku je. Svi cekaju neke vijesti, ali nista. Vec je 4:53 sati.

Snjezana: Sine idemo kuci. Moras se odmoriti.

Filip: Ostat cu ovdje.

Branimir: Hajde Filipe. Malo odspavaj.

Filip: Ne. Ovdje ostajem. Mama ti idi kuci k Petri.

Snjezana: A dobro.

Snjezana je otisla kuci, a Filip, Branimir i Lucija su ostali. Stalno zvone mobiteli, ali nema novih vijesti. Prosla je noc. Svi vec vidno umorni sjede na stolicama i cekaju neke promjene. Dolazi doktor do njih.

Doktor: Netko od vas moze k Isabell. Ali za sada jedna osoba.

Filip se je tada vratio korak unazad jer smatra da ce ici Branimir ili Lucija.

Branimir: Filip ce ici.

Filip: Ja??

Doktor: Pođite samnom.

Filip: Hvala tata.

Otisao je sa doktorom u neku prostoriju gdje je na sebe navukao onu zelenu zastitu. Tada je usao u sobu.

..................

Osjecam se bolje. Ne znam gdje sam. Cujem neke glasove oko sebe. Ne mogu otvoriti oci, ali zelim. Nesto mi ne dopusta da progovorim. Za cudo, nista me ne boli. Sjecam se svega. Pucanj, bolovi, krv....  Gdje su svi?? Jos nisam nikoga cula.
Netko dolazi do mene. Cujem korake i necije disanje. Primio me za ruku. To je Filip. Znam napamet njegove obrise ruku. Zelim mu uzvratiti dodir, ali ne mogu. Nesto mi ne da. Ali jako mi je lijepo i dobro. Cujem Filipa.

Filip: Isabell, otvori oci molim te. Nemoj me ostaviti. Volim te. Probudi se pa da uzivamo u sreci koju zasluzujemo. Molim te.

Place, jos ga takvog nisam cula. Osjetim da je nemiran. Drzi me za ruku. Naslonio je celo. Najradije bih iskocila iz koze i rekla mu da prestane plakati.
Opet netko dolazi u sobu. Filip me je poljubio u celo. Odlazi.
Opet sam sama u sobi. Ne osjecam Filipovu prisutnost.
Ne zelim ga izgubiti. Moram se potruditi i moram otvoriti oci.

Filip P.O.V.

Proslo je vec osam dana. Isabell se ne budi. Doktor je rekao da ne gubimo nadu. Premjestili su ju u posebnu sobu. Stalno sam kod nje. Ne odvajam se. Tesko mi je gledati ju. Blijeda je i sve te cijevi koje su joj stavili.
Stalno joj pricam o svemu. Rekao sam joj da sam u super odnosima sa ocem. On i Lucija su bili kod nje. Petra i mama, decki iz kluba, trener....... svi su ju posjetili. Svi se molimo za nju. Ja vjerujem da ce ona biti dobro. Znam da me cuje.