Susret♡

Moje mišljenje o njemu...

Moje priče ne bi bilo da nisam bila znatiželjna djevojčica bez oca, koja je bila uvjerena da ju želi. Teško je odrastati samo s majkom bez očinske snažne ruke, utjehe i ljubavi koju ti samo otac može priuštiti, a stalna pitanja jesi li ti kriva što nije tu ili jesi li samo nečija pogreška ostave ožiljke, one nevidljive...

Kažu da se sve događa s razlogom pa pokušavam vjerovati da se i ovo tako dogodilo.

Sve je započelo dok sam bila još malena.

Stalno sam ispitivala svoju majku o svojem ocu, ali jednostavno nije željela odgovarati na moja pitanja. Nekad joj je bilo prebolno sjećati se toga, a nekada se izvlačila s izlikom da je preumorna. Jedino što me je moglo smiriti u tim očajnim trenucima su bile zvijezde koje su me svojim sjajem podsjećale na moga oca. Možda je to bilo tek tako, radi moje mašte, koje sam kako Doroti kaže naslijedila od tate. Ali... nisam se mogla oduprijeti tom osjećaju smirenosti dok bi sjedeći na oknu svoga prozora promatrala zvijezde.

Nekoliko dana prije mog osamnaestog rođendana ponovo su me počela mučiti ista pitanja„ Kako je došlo do nesreće?, Jesam li ja bila uzrok tome?, Zašto ga doktori nisu uspjeli spasiti?, Zašto moja majka ne želi pričati o tome?, Čega se toliko boji?"

Ali od nje bi uvijek dobila isti odgovor: „Ljubavi nemoj se opterećivati tim pitanjima. Ostavi prošlost u prošlosti, gledaj na sadašnjost i pobrini se za svoju budućnost." Znam da je moja majka bila pametna žena, ne u svim trenucima i odlukama, ali je bila pametna, no sva ta pitanja su se sve više i više gomilala u meni stvarajući nelagodu i umor.

Ali sad počinje stvarni dio priče.

Naime za svoj osamnaesti rođendan sam saznala da mi je majka lagala. Moj otac nije bio... , bio je živ te mi je skoro svaki dan pisao i slao pisma, ali zahvaljujući mojoj majci ja nijedno to pismo nikada nisam vidjela. Bila sam sretna saznanjem da me nije zamijenio, a još manje zaboravio. Čak me poziva da za ljetne praznike dođem kod njega u London kako bi upoznala njega, njegovu ženu i njenog sina. Svidjela mi se ta ideja da posjetim svoga oca, ali naravno mojoj majci ni napamet nije palo da me pusti samu u stranu zemlju, mom ocu i još da mi kupi avionsku kartu. Shvaćala sam ju, nju i njen strah i ja sam se bojala, ali koliko se god bojala svega što me čeka, želja da napokon vidim i upoznam svoga oca je bila veća od svakog straha i svakog trenutka je postajala sve veća i veća. Kada je mama shvatila da mi je otac poslao avionsku kartu i da nema teorije da ove ljetne praznike provedem doma s njom, jer nije baš lako biti s osobom koja je tako nešto krila od tebe i to osamnaest godina, dopustila mi je da otiđem u London k ocu, kako bi barem malo popravila naš odnos koji se čitav moj život temeljio na lažima...

/.../

Moja majka je bila žena s dominantnom naravi. Sve je uvijek željela držati pod kontrolom, ali kad je vidjela da joj konci bježe iz ruke, željela ih je vratiti.

Od kako znam za sebe uvijek bi morala tražiti trenutak da pričam s njome ili joj upasti u ured. Nikad nije imala vremena za mene, ali nakon mog saznanja da je tata živ i da mi je lagala te da je skrivala njegova pisma, naglo je promijenila svoje ponašanje prema meni.

Bez sumnje šutnja doista je zlato. Tako sam ja šutjela narednih nekoliko tjedana, izbjegavajući sukobe s mamom. Nisam znala kako da pričam s njom bez prebacivanja, kako da je gledam u oči kada mi je osamnaest godina lagala bez grižnje savjesti. Ne razumijem zašto mi je lagala u vezi s mojim ocem. Zašto mi odmah nije mogla reći istinu, zar nije lakše živjeti s istinom da te tvoja majka nije željela, da si joj teret te da tvoj otac ima drugu obitelj ili misliti da ti je otac mrtav cijeli život i onda za rođendan saznati da je ipak živ i da ima drugu ženu s kojom je izgradio obitelj.

/.../

Napokon je završila i ova školska godina, trenutno sam na aerodromu u čekaonici s majkom, nestrpljivo čekam svoj avion za London. Kada sam čula poziv za svoj let moja mama je prasnula u plač te sam joj morala obećati da ću je zvati i da joj opraštam. Mada mi to nije bilo lako obećanje morala sam, kako bi je smirila i kako ne bi zakasnila na let.

/Par sati kasnije/

Trnci su mi prolazili tijelom dok je avion slijetao na pistu. Kada sam izašla iz aviona prvo sam vidjela visokog čovjeka tamne crne kose koja je imala gdje koju sijedu i oči boje žira, držao je veliki plakat s mojim imenom na njemu, naime to je bio moj otac.

Moj otac je bio simpatični gospodin u ranim četrdesetim, lijepog osmijeha i očiju, majka me je uvijek podsjećala da se smijem i da ju gledam na isti način kao i moj otac, to je ponekad bio razlog suza koje su napuštale njene lijepe oči. Tek sada mi je bilo jasno zašto je to stalno govorila. Nekim čudom mi je nalikovao na zvijezdu koja je sjajila samo za mene, ali mislim da je to bilo više radi moje opsjednutosti gledanjem neba noću i bezbrojnim pokušajima da svakoj zvjezdici na nebu nadjenem ime koje je trebalo biti stvoreno samo za nju.

Kada smo se zaustavili ispred ogromne kuće koja je pripadala mom ocu nisam mogla vjerovati da će to biti moj dom naredna tri mjeseca, a možda se čak vratim za vrijeme zimskih praznika ovisi kako se situacija s ocem i maćehom bude odvijala.

Moja maćeha je bila zanimljiva i tajanstvena žena koja se uvukla u život moga oca na vrlo lukav način. Njenog sina još nisam imala priliku upoznati jer se nalazio kod moje bake u Oxfordu. To je izazivalo ljubomoru u meni jer je on bio unuk moje bake više nego ja koja to zaista jesam. Ljubomora se smanjivala dok je tata dogovarao prvi susret mene i bake.

S bakom ću se vidjeti tek u četvrtak, tako da sam imala sasvim dovoljno vremena za obilazak gradom te privikavanje na njega. Naravno odbila sam tatinu ponudu da me provede po gradu te mu obećala da ću ga nazvati ako išta krene po zlu.

Prvo sam željela otići do Big Bena, zatim do „London eye" i onda do nekog mirnog parka kako bi mogla crtati i dovršiti roman koji sam pisala. Roman je više opisivao mene nego što sam mislila, mada mi to nije bilo u planu. Radilo se o sramežljivoj djevojci koja se nigdje ne uklapa te jednog dana sreće dečka koji će čitav njen svijet okrenuti naopačke. Nadala sam se da se takve stvari ne događaju samo u filmovima i knjigama te da će se to možda i meni dogoditi jednog dana, ali kao i uvijek previše maštam i nadam se nečemu što je teško ostvarivo.

Hodajući ulicama Londona i ne obraćajući pažnju na ljude i stvari oko sebe, planirala sam kako će se odvijati moji planovi za današnji dan. Obavila sam sve što sam željela isto tako sam vidjela ono najbitnije što se treba vidjeti, no sasvim nenadano i neočekivano u moje planove se upetljao i poremetio jedan slatki smeđooki dečko kada smo naletjeli jedno na drugo. Sve se dogodilo u djeliću sekunde pa nijedno od nas nije uspjelo reagirati na vrijeme, a naravno za to sam bila kriva ja jer mi je glava svako malo u oblacima i mojim maštarijama. U istom trenutku smo se našli na podu smijući se, đentlmenski mi je ponudio ruku kako bi mi pomogao da se ustanem. Bio je višlji od metar osamdeset i pet, imao je savršen osmijeh, smeđu, uredno ošišanu kosu i oči boje zrelog kestena, izgledao je starije, bio je odjeven u crno, što je savršeno naglašavalo njegove prekrasne oči.

„Molim te mi oprosti nisam te vidio" rekao je simpatični stranac koji me je prije nekoliko sekundi srušio na pod.

„Sve je u redu, nisi ti kriv ovo mi je prvi dan ovdje pa sam malo dezorijentirana, a i glava mi je stalno u oblacima." izustivši zadnju riječ osjetila sam kako su mi se obrazi blago počeli crvenjeti te sam pognula glavu. Shvatio je što se dogodilo te se samo slatko nasmijao i nastavio: „Zar ti onda nije trebao biti dodijeljen vodič da te provede kroz grad?" radoznalo je zapitao pokušavajući izbjegavati kontakte s očima.

„Moj otac se ponudio, ali sam ga odbila" odgovorila sam dok sam mu u očima mogla ugledati zbunjenost „Otac?"

„Da, došla sam mu u posjetu, zapravo došla sam ga upoznati." tužno sam odgovorila. Po boji moga glasa je shvatio da mi nije trebao postaviti to pitanje i da je pogriješio postavivši mi ga, no brzo se snašao i rekao „Ja sam Michael, a ti?"

„Elizabeth, ali prijatelji me zovu El" ljubazno sam odgovorila.

Ponudio se da me provede gradom te sam naravno pristala jer moram priznati svidio mi se na prvi pogled, a i ionako nisam imala ništa u planu za danas ili sam bar tako mislila. Šetajući se po ulicama Londona, Michael mi je polako otkrivao sve ljepote ovoga grada pa čak i one najsakrivenije. Nisam znala da je tu bilo još toliko toga za vidjeti, otkriti, doživjeti. Na kraju dana me je pozvao na toplu čokoladu, da znam topla čokolada u ljeto, ali zašto ne. Bilo mi je lijepo s njim, ne znam zašto, ali sam se osjećala ugodno u njegovom društvu. Znam da sam ga upoznala tek prije nekoliko sati, ali sam imala dojam da smo odmah kliknuli, kao da smo stvoreni jedno za drugo, no nadolazeći dani su promijenili moje mišljenje o njemu.