Susret♡

Znam Christiane...

Došao je i taj dan. Vjenčanje Tamare i Christiana. Nekako, još uvijek se nadam da će reći ne, bilo tko od njih dvoje. Samo da se ne dogodi...

/Još sat vremena do ceremonije/

Ne znam koji je vrag Christianu. Stalno hoda amo-tamo, već je i mene počeo nervirati.

„Daj se smiri već jednom."

„Nije to tako lagano, znaš? Vežeš se za tu osobu cijeli život."

„Znam Christiane...ne moraš me podsjećati na to..."

Otišla sam nisam više mogla biti u njegovoj blizini.

„Olga je'l ti mogu kako pomoći"

„Ne brini srećo sve ću ja riješiti."

Pošto mi nije dopustila da pomognem isto kao ni moj otac otišla sam u svoju sobu. Za oko mi je zapela moja stara violina koju nisam svirala od srednje. Ne znam je'l se više i sjećam kako se svira, ali kažu da se to ne može zaboraviti. Uzela sam je i zasvirala, nakon par tonova odvela me u posve drugi svijet. Moj svijet gdje nema tuge, brige, boli...

Jednostavno ovo mi je trebalo, ne znam zašto sam ovoliko dugo čekala da ponovo počnem svirati. Možda jer me sve to podsjećalo na Christiana, ali iskreno ne znam.

Nisam ni trepnula, a ovih sat vremena je već prošlo. Ceremonija samo što nije počela pa je Olga došla po mene da ne kasnim.

/.../

Svi smo čekali ovaj trenutak...

„Christiane Rees uzimate li ovdje nazočnu Tamaru Lewis za svoju suprugu. Hoće te li je čuvati, paziti, ljubiti i poštovati u dobru i zlu dok vas smrt ne rastavi?"

Svi smo znali što će reći, ali ja sam se duboko u svom srcu nadala da će ipak reći ne, da će pružiti još jednu priliku nama, mada sam ih beskraj uništila...ali ipak nije. Odlučio je svemu stati na kraj i nastaviti sa svojim životom, ali bez mene u njemu...

Prije nego što je odgovorio, još jednom me pogledao, slabo se nasmiješio i rekao: „Da, uzimam."

Nisam mogla samo sam otišla iz crkve. Nije me bilo briga hoće li me tko vidjeti, hoće li mi otac zanovijetati. Samo sam znala da moram otići, otići iz crkve, iz kuće, iz njegova života jednom zasvagda...

Čim sam došla kući otrčala sam gore u svoju sobu, što sam brže mogla spremila svoje najbitnije stvari te violinu spremila u kofer i krenula prema Oxfordu kako bi se pozdravila s bakom jer ne znam kad ću je ponovo imati priliku vidjeti...

Odlučila sam se vratiti mami, zamolila sam Olgu da mi pošalje ostatak stvari, a Jamesa da Christianu poželi svu sreću jer ju je zaslužio nakon svega što je proživio. Ovako je lakše jer kad bi ga gledala u oči i to pokušala izgovoriti ne bi uspjela ne bi ga uspjela pustiti...

/.../

Ponovo na aerodromu čekam svoj avion, krećemo za petnaest minuta...

„Molimo sve putnike da se počnu ukrcavati za let London-New York."

Jedino čeg sam se sada bojala je to da će doći na aerodrom odgovoriti me od svega ovoga, što se i dogodilo, ali nisu stigli na vrijeme. Kada su došli ja sam već bila na ulazu u avion, naravno mogla sam ih vidjeti isto kao i oni mene, ali nisu mogli do mene jer nisu imali karte.

Još jednom sam pogledala Christiana, dala mu maleni, ali iskreni osmijeh i ušla u avion. Odlučila sam nešto i tako će i biti. Ne želim smetati njemu i Tamari, a niti stvarati nepotrebne svađe u kući zato je bilo jedino rješenje da odem, što sam i napravila...

/.../

Ponovo sam sama. Ali još uvijek sam na nogama. Još uvijek dišem. I nekako sam okej.

Nalazim se uz East River, a Manhattan je tako blizu da ti se čini da ga možeš dotaknuti, sjedim u ugodnoj tišini pijuckam kavu i jedem još tople croissante. I tako se dobro osjećam, da bi jedan dio mene htio ovdje zaustaviti čarobnu štopericu, i zamrznuti ovaj trenutak i živjeti u njemu vječno. Samo što ne postoje čarobne štoperice, ali postoje pitanja koja zahtijevaju odgovore.