Susret♡

Izgubio sam ju...

Christian p.o.v.

„Koji sam ja idiot."

„A kad sam ti ja to govorio."

„Ti šuti."

„Dobro, dobro samo kažem."

„Izgubio sam ju, izgubio sam svoju malenu prije nego li sam je imao, jer sam se bojao riskirati, jer sam se bojao da ću je izgubiti."

„Koja ironija ne misliš li? Izgubio si je jer si se bojao da ćeš je izgubiti."

„Ne pomažeš, al' ono ni malo i šta ću ja sad bez nje? Nisam je ni imao kako treba."

„Trebao si slušati svoju baku."

„A znam majmune, al' daj šuti molim te."

„Teoretski gledano ti si taj koji je izgubio curu ne ja, tako da meni se čini da si jedino ti majmun u ovoj sobi."

„Petre, uopće ne pomažeš."

„Ali..."

„Samo šuti."

„Kako želiš poslije će ti biti krivo zbog ovoga."

/Nekoliko dana poslije/

El p.o.v.

Opet sam bila shrvana, slagajući svoje stvari u kutije za selidbu razmišljala sam o Christianu.

Ja sam tolika budala, ne znam kako prije nisam mogla shvatiti da se ništa neće promijeniti da ljudi ostaju onakvi kakvi jesu. Te kada se ponadaš i čvrsto počneš vjerovati da su se promijenili, opet te povrijede, sruše tvoje samopouzdanje, sasijeku ga u korijenu i ostave te krhku i slomljenu bez nade da ćeš se ikada više sastaviti nazad. Čak iako se uspiješ sastaviti nazad neki se dijelovi više nikada neće vratiti na svoje pravo mjesto, tamo gdje zaista pripadaju.

Isto mi se dogodilo s majkom i bojim se da će mi se isto dogoditi s Christianom. Trebam li mu oprostiti i riskirati da me ponovo povrjedi, sruši moje samopouzdanje i slomi na tisuće dijelova? Što je ispravno, a što ne? Trebam podršku, trebam savjet, ali koga da tražim za jedan kad nemam nikoga, svi moji prijatelji zapravo mi i nisu bili prijatelji, moja majka me je iznevjerila, oca jedva poznajem, u maćehu nema povjerenja, a njen sin pa on je kriv za sve ovo i ne mislim pričati s njim o tom.

Shvaćam da u životu prolazimo kroz razne događaje kako bi nas ojačali ili naučili nečemu, ali ja u svojim nesrećama nisam pronalazila nikakvu pouku, a još manje nešto što bi me moglo ojačati.

Vračajući se u London bila sam slomljena, emocionalno mrtva. Saznanja da ću morati ići s Christianom u istu školu i živjeti s njim u istoj kući, pod istim krovom, nisu nimalo pomogla, ustvari još više su me deprimirala. Nekad sam to zamišljala, puno puta sam se čak i pitala što bi bilo da živim tu kako bi to izgledalo, da budem s njim. Ali danas nije nekada i nikada nisam mislila da će mi se ovo događati, tek što sam joj oprostila dogodi se ovo.

Ne znam kako ću ovo uspjeti, ne znam mogu li ja to, pogotovo kad svaki dan moraš gledati njegove oči koje su pune kajanja i usne koje su pune molbi da mu oprostiš, a ti ne možeš radi sumnja i boli koje su ti nanijele druge osobe, dok duboko u sebi znaš da ga voliš i da bi mu sve oprostila bez obzira koliko gadno to bilo.

Vratila sam se u London. Nisam bila oduševljena životom s Christianom, ali sam se veselila što ću živjeti s tatom i imati priliku bolje ga upoznati. Upoznavanje s Christianom nije bilo problem bila sam hladna, povukla emocije u sebe tako da njegova mama i moj tata nisu ništa posumnjali. Znam da je izbjegnuo onih mjesec dana kampa i nisam željela da radi toga ima problema pa sam šutila.