Ljubav jednog vampira

5.

Prošlo je svega možda minuta ili dvije od kako je otišla u unutrašnjost šume, a meni se činila kao vječnost jer sam osjećao svaki njen drhtaj zbog straha. Jednostavno sam osjećao. Mislio sam da je to sve isparilo iz mene još davno, ali osjećao sam svaki njen drhtaj, korak. Plakala je. Povrijedio sam je. Dok sam stojao u mjestu kao drvo razmišljao sam samo o tom malenom biću koje je za mene bilo ogromna promjena, i godila mi je kao ništa tokom mojih godina. Njen osmijeh, svaki njen pogled, njene riječi koje su mi govorile da me se ne boji su mi u jednom trenu bile pred očima dok su mi riječi odzvanjale u ušima.

Nisam više stajao ni sekunde. Potrčao sam kao nikad do sad, pun želje i čežnje, prema šumi. Ugledao sam maleno tijelo koje je jedva koračalo. Dozvao sam je onako u trčanju, stala je i pogledala me. Okreće se cijelim tijelom prema meni, a onda je grlim snažno dok sam je povukao malo unazad od cijele one brzine kojom sam trčao. Zajecala mi je u rame dok je ruke stezala oko mog vrata. Sjeo sam na zemlju prekrivenu lišćem, a ona se nalazila na mom krilu.
Osjećao sam olakšanje. Bila je pored mene i grlio sam je kao što nikad nikoga nisam. Obožavao sam njenu prisutnost. Obožavao sam nju.

"Zašto si mi rekao da idem?" Upitala me je umornim glasom dok se odvojila od mog ramena i sada me je gledala direktno u oči, a i dalje mi je sjedila u krilu. Njene oči su bile uplakane i crvene. Disanje joj se vraćalo u normalu dok su joj usne bile otečene i vlažne. Sigurno ih je grizla dok je sadržavala jecaje.

"Oprosti. Jednostavno mislim da moj dvorac nije mjesto za tebe. Da ja ne pripadam tvojoj blizini. Oprosti, samo želim da budeš dobro i da budeš sretna. Mislim da ti ja to neću moći u potpunosti pružiti. Ja nisam čovjek, ne osjećam i ne mogu ti pružiti ono što ti je tvoj zaručnik pružao. Ja sam, jednom rječju, zvijer." Milovao sam joj obraz svojim kažiprstom dok me ona neumorno posmatrala.

"Kad bih ovo rekla nekome iz sela, smatrali bi me ludom. Ali zapravo, uživala sam u dvoru zvijeri koje su se svi plašili, uživam biti pored zvijeri koja je pola sela pojela. Ako se ti sam nazivaš zvijeri i ako te svi tako zovu, ja bih rado rekla da uživam biti pored tebe, i šta više veću slobodu osjećam pored zvijeri, nego pored ljudi koji su me sve ove godine okruživali. Žao mi je ako sam uradila nešto zbog čega ti misliš da nisam sretna, ali sam zapravo jako sretna. U ovo par dana više si ti saznao o meni njego moja baka s kojom živim dugi niz godina." Riječi su prštale iz nje, a ja sam osjećao njenu iskrenost. Nasmijao sam se, a onda je još jednom zagrlio.

"Oprosti što sam te povrijedio i otjerao. Ali jedno mi moraš obećati." Ustao sam, a nju iz svog zagrljaja spustio na pod.
Klimnula je glavom čekajući moje riječi.

"Obećaj da, kada više ne budeš željela biti u mojoj blizini, da ćeš otići. Nemoj da me trpiš i da se osjećaš loše zbog mene. Kada više ne budeš željela živjeti tu, samo otiđi. Obećaj mi to." Iako se nadam da nikada neće otići od mene, morao sam joj ovo reći.

"Obećavam." Klimnula je glavom.

"Ja tebi ne mogu obećati da ću uvijek biti ovakav. Ja sam zvijer."

***

Ušli smo u dvorac, fino se smjestila na kauč, a ja sam potpalio vatricu u kaminu.
Gledala me nježnim pogledom dok je na usnama imala maleni smiješak. 
Predvečer sam je na sat vremena ostavio samu iz razloga  da bih joj donio nešto hrane. Kada sam se vratio, ugledao sam je kako sjedi na podu ispred kamina i ubacuje posljednja dva drveta u vatru. Pozdravila me sa osmijehom te je ustala.

"Idemo u trpezariju, vrijeme je da jedeš." Prozborio sam, a Diana je uskoro krenula za mnom. Zajedno smo servirali njeno jelo na stol, smjestila se na stolicu i navalila jesti. Bila je gladna. Stojao sam naslonjen na zid nedaleko od nje.
U cijeloj toj frci oko nje zaboravio sam na jedno. Moj obrok. Svaki otkucaj njenog srca postao je glasan, osjećao sam svaku kap njene krvi kako kruži njenin tijelom. Polahko je nervoza u meni počela rasti. Završila je jelo i ustala od stola dok je pratila moj pogled. Tijelo mi se zatreslo. Zadnje što mi je trebalo je da ju napadnem.

Pospremala je stol i nosila suđe u kuhinju. Par puta nam se pogled susreo, shvatila je šta se dešava sa mnom. Odlučio sam izaći iz trpezarije jer sam znao da će mi ponuditi svoju krv, a ja nisam to želio.
Zapravo bih volio probati ukus njene krvi. Njene tople, slatke krvi... Oh, prestani Harold!

Pogledao sam prema kaminu čim sam ušao u dnevni boravak. Drva u staroj kanti više nije bilo.
Iznervirano uzimam kantu i izlazim van hlupajući ulaznim vratima. Mrkli je mrak, hodam prema šupi iza dvorca. Treba mi jelo, ili se jednostavno trebam maknuti od Dijane narednih par sati.
Kupim drva i brzo se vraćam u dvorac.

"Jesi li dobro?" Pita me umiljatim glasom čim kročim u dnevni. Pogledam je i stresem se. Njene zelene oči kao da su bile zabrinute. Stojala je pored zida na kojem je bila okačena slika moje majke.

"Nisam dobro!" Glas mi je bio grub dok sam spuštao kantu pored kamina.

"Žedan sam."  Okrenuo sam se prema njoj. Jasno sam vidio kako je progutala pljuvačku. Klimnula je glavom kao znak da joj priđem. Nisam čekao ni sekunde te sam sporim koracima krenuo prema njoj.

Ovo je tako pogrešno. Pogrešno, pogrešno, pogrešno... Ponovo mi se tijelo zatreslo, oči su mi zasijale. Želio sam je okusiti... sa par sićušnih koraka primaknula se zidu i naslonila leđa na njega. Bio sam joj tako blizu, primjetio sam kako je zadrhtala, ali me nije bilo briga. Pritisnuo sam svoje tijelo uz njeno te je ispustila izdah. Pogledao sa joj oči. Iako je govorila da se ne plaši, znao sam da je osjećala strah. Rukom sam joj ukrivio glavu i imao sam jasan pogled na njen vreli vrat.
Jednu ruku je premjestila na moju kojom sam držao njenu glavu, a drugu ruku je premjestila na moje rame. Nisam više izdržao ništa. Očjanjaci su mi izašli, te sam usne primakao njenom vratu.

Oh majko, mirisala je božanstveno!

Izbacio sam jezik i prešao njime po vreloj koži koju sam želio ugristi. Osjećaj je neopisiv. Ona se stresla stiskajući moje rame i ruku.

A onda sam shvatio... Ne mogu ovo učiniti. Ne posle onoga danas. Ne smijem to učiniti!

Naglo se mičem od nje. Njene ruke napuštaju moje rame i ruku. Njen miris se izgubi. Pogledam u njen uplašeni pogled i zažalim zbog svega. Istog trena me je napustila sva žeđ i glad koje sam osjećao. Sada se osjećam samo loše. Njeno brzo disanje me je plašilo. Da, plašilo me je. Šta ako sad bude željela da me ostavi?
Kako ću podnijeti samoću ponovo?

"Dijana, ja..." glas mi je bio tih i nesiguran, ali više riječi nije htjelo napustiti moje usne.