Ljubav jednog vampira

6.

Nakon onoga jučer što sam zamalo napravio, nisam mogao više da je gledam u oči i samo sam se zatvorio u svoju sobu. Zaljubljen sam u nju, a skoro sam je ubio. Sama činjenica da sam ju mogao ubiti me je bacala u očaj i još više sam mrzio sebe. Kako mi se to moglo desiti?
Ona je osoba koja me je izvukla iz stanja u kojem sam bio, s njom sam ponovo progovorio, nasmijao se, ponovo osjetio emocije koje su nekada davno napustile moje tijelo. Zaljubljen sam u nju.

Zvijer je zaljubljena.

Mi smo prijatelji, jedini prijatelji jedno drugome, otvorila mi je svoju dušu i ja sam isto tako njoj rekao ono što sam osjećao, a sve sam to jučer mogao uništiti. Čekaj, možda sam i uništio. Šta ako mi ne oprosti što sam ju napao? Šta ako sada siđem u dnevni, a nje dole nema?

Iste sekunde sam osjetio strah što me je natjeralo da ustanem sa stolice. Sama pomisao da je otišla me je rastuživala do same ivice. Molim te, ne... Plašio sam se da siđem dole...
Rekao sam joj da me ne trpi, da ode, obećala je da me neće trpiti. I šta sad ako je obećanje ispunila? Šta ako se jučer uplašila i otišla?
Osjećam se bolesno. Šta se dešava sa mnom?
U trenutku jučer me nije bilo briga što je drhtala ispred mene. Zamalo sam zabio svoje očnjake u nju.

Zbog nje već par dana ne zalazim u selo. Moje žrtve su postale divlje životinje. Zbog nje sam to uradio, a opet me je njena krv tako privukla i malo je falilo da je izgubim.
Izlazim iz sobe, iako sam žudio samo da je ugledam, išao sam sporim koracima niz stepenice. Plašio sam se da je neću ugledati dole. Ničega me u životu nije bilo ovoliko strah.

Molim te, budi tu...

Nesigurno otvaram vrata dnevne sobe. Vatra u kaminu je odavno utihnula, kauč na kojem je vječito sjedila, bio je prazan...

Obuzima me tuga dok stajem na sred prostorije. Šta da radim sad? Shvatam da sam pretjerao i moja je greška što je otišla. Ponovo sam ostao sam, napušten... Ponovo ću postati ona zvijer...
Trzam se kada čujem sitne korake iza sebe.

"Nisam otišla." Tihi glasić mi prozuji u ušima i odmah se okrećem prema njoj. Istog trena sam osjetio sreću. Stajala je pored vrata i gledala me zelenim dijamantima. Pogled joj je bio topao, kosa puštena i prebačena na desnu stranu dok se prstima igrala. Gledala me tim ogromnim očima onako kako me nikad niko nije gledao.

"Dijana..." uopšte nisam znao šta bih trebao reći. Nisam mogao da se otvorim jer me je užasno bilo sramota. Sramio sam se nje. Kao napaćena životinja vrebao sam njen vrat i lizao ga...

"Možda se jesam uplašila, ali nisam otišla. Ne namjeravam te napustiti, Harold." Njene riječi djelovale su kao lijek na mene. Grijale su moje hladno tijelo. Moje ime je zvučalo prelijepo kada ga ona izgovara, iako sam zapravo svoje ime mrzio. Bila je tako odlučna. Stojala je tamo kao stijena i ovoga trena je čekala da ja nešto kažem.

"Oprosti..." jedva izgovorim i požurim prema njoj. Širi ruke i uskoro grlimo jedno drugo. Majko moja draga, falilo mi je ovo. Na kratko sam ju u zagrljaju podignuo, a maleni osmijeh je ispustila u moj vrat.

Sjedili smo ispred kamina i razgovarali o raznim temama. Smijali smo se stalno, njen osmijeh bio je zarazan. Gledao sam u nju tokom razgovora stalno, iako je ona većinu vremena gledala u vatru koja je blago gorjela. Bio sam svjestan toga da buljim u nju, ali nisam mogao da se suzdržim.

"Pričaj mi o sebi. O svojoj prošlosti. Pričaj o čemu god želiš." Napokon je pogledala u mene. Čim je izgovorila prošlost, odmah mi je pred oči došla moja majka.

"Volio sam svoju majku." Izgovorio sam odmah pogledavši u vatru, a ona se okreće prema meni i stavlja jastuk na noge. Pogledao sam prema njoj nakon čega mi je klimnula glavom da nastavim. A želio sam da pričam o svojoj porodici. Želio sam da se otvorim nekome o njima. Falili su mi, i zbog toga bih mogao o njima pričati cijelu noć.

"U ovom dvorcu sam nekada živio sa roditeljima, djedom, bakom... Imao sam tri sestre, ja sam bio najmlađi...
Moja majka i moj otac bili su sretni, voljeli su se previše. Njihova ljubav se nije mogla ni sa čim mjeriti. Ljubav je prštala iz njih. Majka mi je zakletva. Uvijek je bila uz mene, ponekad mi se činilo kako je više voljela mene nego moje sestre. Moj tata je vječito bio sa djedom u uredu. Stalno su radili na tome da svaki naš radnik bude sit, da dobiju svoje plate na vrijeme, da sve u dvoru funkcionira kako treba. Ali je uvijek bio tu za nas. Često bi me odvodio u šumu. Tamo bi se mačevali, imali smo strijeljanu čak. Sve što sam znao on me je naučio." Nasmijao sam se na pomisao mene i moga oca, dok smo se mačevali. Sjećao sam se koliko bi se otac trudio da me nauči potezima dok bih ja tužan stajao kada nešto ne uspijem. Dijana me je sa malenim osmijehom posmatrala dok sam neumorno pričao.

" Kako sam ostao sam, shvatio sam da sam premalo vremena provodio sa sestrama. Možda zapravo one nisu htjele provoditi vrijeme sa mnom. Možda su imale svoje ženske stvari o kojima bi pričale stalno, a možda nisu mogle provoditi vrijeme sa mnom jer sam odlazio u šumu. Nekako, najviše sam volio svoju srednju sestru, Elizabeth. Ona je bila skroz drugačija od moje najstarije i najmlađe sestre. Iako je dosta vremena provodila s njima, ipak je stalno odlazila u štalu gdje je bio njena kobila Dia. Voljela je tog konja nenormalno. Jedina od nas je bila zaluđena životinjama." Pričao sam bez prestanka dok sam gledao u vatru, a Diana me je neumorno posmatrala.

"Bili ste sretna porodica..." prozborila je kada sam na trenutak stao. Pogledao sam ju. U njenim očima sam mogao vidjeti suze.

"Jesmo, ali onda sam ostao sam." Spustio sam glavu kada mi je pred oči došla slika moje mrtve porodice.

"Ostavili su me samog ovdje..."

"Harold... Ja te nikada neću ostaviti. Uvijek ću biti uz tebe. Nemoj zaboraviti to." Ponovo sam osjetio vibracije kada mi je dlanom dotaknula rame. Osjetio sam se čudno. Zaljubio sam se još više u nju. Njene oči bile su besprijekorno sjajne. Njene malene usne su bile rumene...

"Diana. Toliko sam sretan što te imam." Žudio sam za njom. Bolesno sam je želio, kao nikad ništa u životu. Želio sam da joj kažem šta osjećam prema njoj, ali sam se plašio. Šta ako ona ne osjeća isto prema meni?

Heeeej ljudiii, jako mi je žao što dugo nije bilo nastavka iako sam rekla da ću postavljati češće...
Ali nenadano sam došla u Hrvatsku, sve se izdogađalo brzo i nekako sam uspjela ovo napisati.
Nadam se da vam nije dosadno.

Ostavite svoj vote i komentar. Pošto je početak priče to mi jaaaaaakooo znači. Pozovite prijatelje da ju čitaju i bit ću vam jako zahvalna.

Kada će sljedeći nastavak biti ne mogu vam tačno reći jer sutra već putujem u Njemačku. Nadam se da ću tamo imati vremena za pisanje.

Ostavite vote i komentar ❤
Voliiiim vaaaas!!!