Ljubav jednog vampira

9.

Gledao sam za njom dok je odlazila prema selu. Prolazi makadamnim puteljkom između starih kućica. Mnogi ljudi kraj kojih prolazi gledaju u nju, a ona nasmijano korača i maše prema svima. Nisam znao da li je bila sretna zbog našeg prvog poljupca ili zbog toga što napokon hoda selom i odlazi baki.
Duboko u sebi molio sam se da ovo ne bude naš posljednji poljubac, da mi se vrati što prije. Zaista sam se navikao na to ljudsko malo biće, i sada ako se nešto desi, siguran sam da se neću moći zaustaviti prije nego ih sve sravnim sa zemljom.
Gledao sam za njom sve dok nije nestala iza kuća i razmišljao šta će se desiti ako se ne vrati, ako joj se nešto desi, ako joj neko naudi ili je odvrati od povratka meni. Tako grozne stvari u glavi sam zamisljao da sam se plašio sam sebe, sam sebe zbog onoga što sam u stanju da napravim.

Postao sam svijestan koliko sam opsjednut njome. Nema šanse da se vratim u dvorac, ne mogu tamo biti bez nje, znajuci da kad kročim tamo da ce sve biti tiho i prazno. Nema proklete šanse. Vrtiti ću se cijelo vrijeme po šumi. Hranit ću se i posle ću je čekati. Kročio sam među stara stabla i uvelo lišće. Osluškivao sam životinjske zvukove. Lovit cu u nadi da ce to odvuci moju pažnju, ali mislim da mi to neće uspjeti. Osluškivao sam srnu nedaleko od sebe, očnjaci su učinili da se stresem, oči su zasvijetlile, ali opet su u glavi odzvanjale njene riječi kako voli životinje.

Treće lice, izvan dnevnika

Dok je prilazila kolibi, primjetila je kako je staro drvo još više pocrnilo, prozori su ispali iz okvira, cvijeća o kojem se ona starala, više ga nije bilo. Vrata su bila odškrinuta, dozvala je baku, ali ništa.

Vrata glasno zaškripaše kad ih je otvorila i kročila u tamu unutar stare kolibe.
"Bako..." dozvala ju je opet. Ništa.

Čula je neke čudne riječi iz sobe čija su vrata bila zatvorena. To je bio glas njene bake, ali dosta hrapav. Govorila je nekim cudnim jezikom, riječi nije razumjela.

Sporo je kročila prema vratima i krenula da ih otvara. Prvo je ugledala dosta svijeća koje su osvijetljavale veliku tamu. U ćošku ugleda staru pogrbljenu ženu okrenutu leđima prema njoj. Na njoj stara, otrcana, tamna i duga odjeća, čudan špicast šešir na glavi.

"Bako..." tiho je pokušala da dozove staru ženu nadajući se da to ipak nije njena baka. A onda, u tamno obučena žena se okrene. Diana vrisne i padne na pod, pokušava se odmaknuti.

"Da li je to moja unuka živa?" Diana pokušava ne gledati to odvratno i jezivo lice. Glas je bio grub, hrapav. Ona je jecala dok je gledala u stranu.

"Bako, šta ti se desilo?"

"Ipak te onaj glupi vampir nije ubio. Šta si mu uradila?" Približava joj se a ona se sve više pokušava odmaknuti puzajući nazad.

"Bako, šta ti je?" Nikad u životu više uplašena nije bila.

"Nije li očito šta sam, šta mi je? Ha? Mislila sam da si pametnija, ipak si uspjela zvijer da zavedeš." Grub glas postane glasniji. Bilo ju je strah, ali nije mogla dopustiti da Harolda onako vrijeđa.

"On nije glup i nije zvijer. Zašto tako govoriš?" I njen glas se pojača, a bakin još više zagrmi u smijehu.

To je bio alarm koji joj je javio da he krajnje vrijeme da pobjegne.
Ni sama nije znala kako, ali uspjela je da izleti iz kolibe u kojoj je i dalje odzvanjao bakin jezivi smijeh koji je više ličio na vrištanje.

Trčala je puteljkom što prije želeći napustiti selo u koje se više nikada neće vratiti.

-Harold-

Već počinjem da se vrtim u krug od nervoze i da čupam vlastitu kosu, iako ona zapravo ne kasni. Čekam je na mjestu odakle je i otišla, odakle smo se rastali. Imam neki loš osjećaj, ne znam zašto, ali od kako je daleko od mene imam taj osjećaj. Prokleto sam navikao na nju. Iako nikad neće moći biti daleko od mene, imam strah. Volim je.

Počeo sam da osjećam njen miris, njeno srce kako kuca brzo. Nervoza u meni raste, osjećam adrenalin koji opasno pocinje da prijeti. Okrenem se prema selu i krenem par koraka naprijed dok mi se šake same od sebe stišću i nokti mi se urezuju u kožu.

"Diana!" Vičem, viče zvijer iz mene. Uplašena je, osjećam sve živo u vezi nje.

Vidim je kako trči. Ona trči iz mjesta u koje je sa ogromnim osmijehom ušla. Njene obrve su spuštane u neku tužnu liniju, oči suzne. Šta se jebeno desilo?!  Izgovara moje ime dok joj glas drhti. Ulijeće mi u zagrljaj kao da je bježala od nekoga sve do sad, kao da strahuje od neke proklete zvijeri. Sve u meni divlja i imam osjećaj da ću cijelo prokleto selo sravniti sa zemljom,  kao i prokletnika kojeg se toliko plaši.

"Reci mi, ko te je uzrujao?" Nevoljko je odmičem od sebe, ali samo kako bih je gledao u te uplašene oči i kako bih držao dlanove na njenim vrelim crvenim obrazima. Jebeno je nikad nisam vidio tako uplašenu.

"Harold... ja.. moja baka.." mrmlja nepovezane riječi i ja još više ludim.

"Diana, smiri se. Znaš da ti niko ne može ništa jer sam ja tu." Milujem joj obraze ne bi li se više smirila. Njene oči kao da su od stakla, otkucaji njenog srca mi paraju uši.

Uzdahne teško i zatvori oči na sekund.  Govorim joj da je uredu, smirujem je. I kada napokon uspije da složi normalnu rečenicu, neugodno me iznenadi:

"Moja baka je vještica."

Heeeej raja, sorry što ste ovoliko čekali. Ovo je najkraći nastavak napisan u ovoj knjizi... Radnja će početi da se zakuhava.

Ostavite vote i komentar. 💕