Do You Trust Me? | Kim Taehyung

~12~

"Ahn Sang Mi, 18, C", "Kim Myungjun, 17, D", "Kwon Jiyong, 22, A"... To su bili podaci koja su pisala ispod... Posljednje pojavljivanje... Posljednji pozdrav...

,,Soo Min! Soo Min, šta ti je?!", Taehyung je vidio kako blijedo gledam u TV. Nisam odgovarala. Osjećala sam stezanje u prsima i samo sam htjela da me to stezanje i dotuče - da umrem na mjestu.

Prestala sam da dišem i sve je postalo crno.

Jungkook P.O.V.

,,Jungkook! Jungkook!", začuo sam glas na komunikatoru.

,,Molim", javio sam se.

,,Brzo dođi u moju prikolicu! Brzo! I ponesi defibrilator!"

,,Taehyung jesi dobro?"

,,Samo dođi!"

Zgrabio sam ručni defibrilator iz ormara i istrčao iz medicinske prikolice. Došao sam do Taehyungove prikolice.

Pokucao sam i samo čuo:,,Ulazi!"

Otvorio sam vrata i ugledao Soo Min kako nepomično leži na podu. Taehyung je drmusao i dozivao.

,,Šta se desilo?", pitao sam ga.

,,Ne znam. Blijedo je pogledala u TV kada su čitali imena umrlih."

,,Molim? Pa ko je umro?"

,,Nekakva crvena cura, razroki i na kraju je prikazan neki momak iz A klase koji ima istu boju kose kao i ona."

,,Molim? Jiyong?"

,,Da. Tako se zove, ja mislim."

Ne! Nema šanse! Nema teorije da je Jiyong umro. I šta ja sada da radim? Obećanje koje sam mu davno dao ne mogu ispuniti... Nikada... Bolje da niko i ne zna za to obećanje.

Brzo sam čučnuo pored njenog nepomičnog tijela i provjerio puls.

,,Puls joj je slab! Odmakni se!", gurnuo sam Taehyunga i provjerio joj disanje. Disala je skoro nečujno.

,,Izađi!", naredio sam mu.

,,Molim? Ti to mene izbacuješ!"

,,Izađi dok te ja nisam lično nisam izbacio! Moram joj prikačiti elektrode prsa da izmjerim otkucaje srca!"

Poslušai me i izašao.

,,Soo Min! Soo Min, odgovori mi! Reci nešto!", brinuo sam sve više i više.

Zadignuo sam joj majicu i priključio elektrode na nju.

,,Očitavam!", čuo se robotski glas, ,,Molim sačekajte!"

Gledao sam u ekran i vidio slabe otkucaje srca... Sve dok i to nije postala ravna linija. Začulo se pištanje.

,,Počnite sa reanimacijom!", dobio sam komandu.

Stavio sam dlanove na njen prsni koš, isprepleo prste i krenuo da radim kompresije.

,,I jedan! I dva! I tri!", pritiskao sam i brojio na glas do 30.

,,Šokriam na 3, 2, 1!", robotski glas je rekao prije nego je stresao njeno tijelo dva puta.

,,Nastavite sa reanimacijom!"

,,I jedan! I dva! I tri! I četiri! I pet!", opet sam brojio do 30 dok su mi suze kapale iz očiju. Ne smijem je izgubiti ovako.

,,Soo Min, ne radi mi ovo, molim te!"

Defibrilator je ponovno šokirao.

Zakašljala se. Na ekranu su bili očitani normalni otkucaji.

,,Reanimacija uspješna!", opet onaj glas. Tada sam isključio aparat, skinuo joj elektrode sa prsa i spustio majicu.

Pogledala me kroz poluzatvorene oči:,,Jungkook? To si ti?"

,,Jesam!", obrisao sam suze. Kamen mi je pao sa srca.

,,Zašto plačeš?", podignuo se u sjedeći položaj.

,,Uplašio sam se!", čvrsto sam je zagrlio.

Soo Min's P.O.V.

,,Uplašio sam se!", zagrlio me dok me ponovno zapljusnuo miris asepsola i jakog parfema.

,,Je li istina, Jungkook!", projecala sam.

,,Istina je... Jiyonga više nema..."

,,Kako ću ja da živim sada? Osjećam se krivom!"

,,Ne osjećaj se krivom. Ovo nije tvoja greška. Imaš mene. Biti ću tvoj brat. Znam da neću moći nadomjestiti Jiyonga, ali želim da se osjećaš sigurno."