Zatvori oči i kao da je gledala film ispred očiju joj prodjoše slike i sve zbog čega je došla u situaciju u kojoj se nalazila .
-"Mira dušo učini kćeri šta znaš i umiješ ali ovako više ne ide !!! Tvoj otac je poludio načisto!!! Kako misli da živimo dalje ?!?"
Majka je kukala i zapomagala istog momenta kad je Mira spustila kese koje je donijela sa sobom ni svjesna da je posljednje pare koje je imala upravo potrošila na ovo malo hrane što nije bilo dovoljno ni njoj samoj da se najede.
Sjela je za kompjuter i dok je smirivala majku i ujedno se nervirala jer mu je trebao cjeli vijek da se konektuje , ipak je smirivala samu sebe jer je bila zahvalna da su i ovaj imali , jer su i njega dobili od komšije Ibrahima kad je se selio za Izmir . Dok im je davao pola stvari iz kuće govorio je ocu njenom da bi i on trebao da razmisli i uradi isto jer ovdje samo mogu očekivati gore a nikad bolje . Rukom je pokazivao na kuću Yilmeza i govorio da su oni bili najpametniji i otišli još i prije nego se kriza nazirala . Tad nije poznavala Yilmaz familiju ali joj je bilo jasno sad o kome je bilo riječ . Majka joj je pričala da je se kao mala igrala sa Emirom i Ayhanom , i onda bi se zamislila i udarajući sebe dlanom u glavu bi rekla:"naravno da se ne sjećaš bila si mala a oni su već bili pred srednju školu . Emir je gledao za seoskim curama a Ayhan je izgleda znao da mu glava može frcnut pa je vukao Emira u brda da obilaze kamenjare ."
Stegnu pesnice i udari od jastuk na kojem je ležala , nije mnogo marila niti je slušala pola od onog što joj je majka pričala , da je bar tad obratila pažnju na imena i prezimena ne bi sad nosila djete Ayhana Yilmaza u svom stomaku .
Nije bila sigurna da li su joj se misli mješale sa snom kad se slike njenog odlaska za Istambul krenuše nizati u mislima .
Provela je sate tražeći poslove koje bi mogla da radi , nije bilo ništa što bi bar mogla da pokuša da se prijavi i da nekim čudom ili srećom je prime . Majka nikad nije vjerovala u modernu tehniku pa je uzela stvar u svoje ruke , i već iduće jutro Mira je sjedila u autu na putu za Istambul . Ćerka od komšinice koja je studirala i udala se u Istambul je uz nagovor majke prihvatila da je povezu sa sobom , Mira je povjerovala da će za početak boraviti kod njih i da će joj biti od pomoći da nađe posao . Ali ništa od toga , Miru je skoro izbcila iz auta pored bolnice jer je osjetila ljubomoru kad je njen muž se ljubazno obraćao Miri i zahvaljivao što se tokom puta brinula za njihovo djete .
Stajala je na pločniku uplašena dok su joj se oči punile suzama . Ovo je bio njen prvi dolazak u Istambul , nije znala ni u kojem djelu se nalazi , gledala je koliko joj je pogled dozvoljavao ne bi li ugledala nešto što je vidjela na televiziji i po tome se orijentisala . Stavi ruku u džep od jakne i doživi šok , smotuljak novca koji joj je majka gurnula u džep nije više bio tu. Posumnja da je ispao kod njih u autu ili je izgubila dok su u pravili pauze i ona se igrala sa malenom trčeći izmedju drveća .
Bila je sigurna da u navčaniku nije imala ništa više osim nešto sitno što je dobila kao kusur , oči joj pupustiše i suza joj kanu na ruku koja se tresla držeći prazan navčanik .
Jedna joj starica pridje i skoro neshvatljivo zamoli da joj pomogne do bolnice , bez razmišljanja je pristala jer se noć lagano spuštala i postajalo je sve hladnije , ali i to je bilo podnošljivo , više su joj smetali pogledi prolaznika koji su je gledali kao gladni vukovi, bez imalo srama su joj dobacivali i nudili novac za usluge .
Miris večere koju su raznosili po bolnici je napomenu da nije ništa jela od jutros , stomak je protestovao toliko glasno da je starica iz torbe izvadila i dala joj burek koji je još bio topal . Sa osmjehom joj je pružila kao zahvaljenje dok je još dodala da je prava rijetkost danas dobiti bilo kakav vid pomoći od rodjenih a kamoli od nekog nepoznatog. Nije se dvoumila uzela je burek i pogledom ispratila staricu koja je kako je izgledalo dobro znala gdje treba da ide.
Noć je provela u čekaonici ispred operacione sale i niko je nije ometao, bolničko osoblje je mislilo da je čekala nekoga svog dok su drugi nakon što bi dobili dobru vjest i njoj poželjeli da dočeka isto.
Nije sigurna kad je zaspala , borila je se dugo i protivila snu , trgnula se na dodir hladne ruke gospodje Yilmaz koja joj se izvinjavala što kasne i u ruku joj pružila kovertu punu novca . Tiho skoro nečujno je gledajući oko sebe joj još dobacila ako sve prodje kako treba kao po dogovoru ostatak novca će dobiti kad dobiju pozitivne rezultate i treći dio kad se sve završi.
Mira onako u polu snu je nije skoro ništa razumila i nije uspjela ni da izusti i jednu rječ jer je starica gurajući kovertu u njenu torbu se pozdravljala sa doktorom i ljubaznom sestricom koja je zatražila od Mire da podje s njom . Prošla je kroz sobu i oči joj zastadoše na zelenim očima , nikad do sad nije vidjela ovako čudnu boju , i on nije skidao pogled sa nje . Kimnuo je glavom kao pozdrav i sa obe ruke zaronjene u sjedu kosu je stisnuo glavu laktovima sa strane, to je ražali jer je pomislila da je jako bolestan ili da je dobio loše vjesti. Sestrica joj pokaza gdje može da se presvuče u bolničku spavaćicu i ona bez razmišljanja uze da ispuni hrpu papira koje joj je spustila na sto koji se nalazio odmah pored kreveta od kojeg Mira osjeti strah i nelagodu . Osmjehnu se sama sebi jer je očekivala da i ovdje bolnice izgledaju kao malena ambulanta u sklopu škole koja je za njih bila sve od porodilišta do zubarske ordinacije .
-"Gospodjo Yilmaz vaše snahe nema. Sestrica kaže da nije ni došla jutros . Moraćemo oplodnju odgoditi za drugi put."
Doktor je pokušao da objasni Ayhanovoj mami , ona je pogled bacila kroz oškrinuta vrata prema sinu i tiho držeći doktora za rukav mu izdala naredjenje:" Ona nije ni potrebna , imate djevojku i mog sina , uradite oplodnju ."
