"Hoćemo se malo poigrati mačkice?" čula sam muški glas. Zadrhtala sam,cijelo mi se tijelo treslo.
"Pusti me! " zaurlala sam na što se muškarac samo nasmijao.
Moram se nekako izvući odavde!
Ali kakvu štetu bi ja mogla nanijeti ovom grubijanu?! On je sav ogroman i mišićav,a ja...ja sam ništa.
Već sam počela misliti da sam gotova sve do nisam čula poznat lavež.
Odjednom je grubijanov stisak popustio. Zbunjeno sam pogledala prema dolje i ugledala poznato lice.
Buddy!! Buddy je ugrizao ovog nasilnika tako jako da ovaj nije imao druge nego pustiti me kako bi spasio vlastitu stražnjicu koju trenutačno grize Buddy. Znala sam da ne govore bez razloga da su psi čovjekovi najbolji prijatelji!
Brzo sam se izvukla iz njegovih ruku,a onda sam uzela Buddija i istrčala što brže iz kolibe. Nisam znala kamo trčim,samo sam željela biti što dalje od kolibe.
Deset minuta kasnije sam se našla u parku u kojem sam nekada bila noćila. Zadihano sam sjela na obližnju klupu i sklupcala sam se.
Glavu sam zarila medju ruke.
Ljudi koji su prolazili vjerojatno misle da sam luda ili takvo nešto.
Više se nikada ne mogu vratiti u onu kolibu. Ne želim riskirati.
Naglo sam raširila oči kad sam nešto shvatila. O moj Bože!!
Moj ruksak i gitara su ostali u kolibi.
Potpuno sam to smetnula s uma.
Što ću sad?? To je bilo svo moje bogatstvo. Bože, sad sam stvarno,ali ono,stvarno,siromašna!!
Uzdahnula sam i pogledala prema Buddiju. On je skakutao vamo-tamo,bezbrižno loveći nekakve bube.
Malo sam se nasmiješila na to.
Eh,da je meni takva bezbrižnost!
Legla sam na klupu,ne mareći za poglede ljudi. Zatvorila sam oči, razmišljajući.. Što ću sa poslom??
Mislim da se ne bih trebala vratiti. Harry će shvatiti da nešto muljam kad bude vidio da sam svaki dan u istoj odjeći,nije glup!
Još jednom sam uzdahnula. Što mi je danas?? Cijeli dan samo uzdahćem.
Pokušala sam,se opustiti,nadajući se da ću nekako zaspati. Ali to je bilo nemoguće uz ovu hladnoću! Doslovno sam se sva tresla,nisam se mogla nikako opustiti. Kad sam ustanovila da nema šanse da danas zaspem,ponovno sam se uspravila u sjedeći položaj. Skupila sam jaknu oko sebe,iako to nije baš puno pomoglo.
A onda sam osjetila nešto mokro kako mi je palo na čelo.
Pogledala sam prema gore i odmahnula glavom u nevjerici.
"Snijeg!? Ma bolje ne može!"promrmljala sam samoj sebi.
Harry's pov:
"Pripremite zimske jakne i zimsku odjeću, jer nas očekuju snježne radosti!" Ugasio sam TV. Znači, uskoro će se sve zabijeliti. Ustao sam sa kauča i pošao prema prozoru.
Ne mogu vjerovati. Snijeg pada kao pomahnitao! Ove godine je uranio.
Nikad nisam previše volio snijeg,niti hladnoću. Nemam ja ništa protiv snijega. Dapače, volim izgrudati Louisa i ostale. Ali led ne volim..
Odjednom mi je zazvonilo mobitel.
"Halo?"
Čuo sam smijeh s druge strane telefona. "Hej Hazza!"čuo se Louis.
Nasmiješio sam se. " Hej Lou!"
"Tko ti je taj Lou?! Zamijenio si me s nekim,ja sam zekoslav mrkva!"
Nasmijao sam se. " Ajde Louis,prestani sa zezanjem i reci što hoćeš!"rekao sam sa smiješkom.
"Kvragu! Kako uvijek znaš da sam to ja?!"Louis je upitao šaljivo.
Prevrnuo sam očima. "Ti si ono,jako,jako nepredvidljiv Lou!"odgovorio sam.
"Reci mi Hazza,što vidiš kad pogledaš kroz prozor?"upitao je Louis.
Pogledao sam kroz prozor.
"Umm...snijeg?"
"Da,snijeg! A znaš sto znači kad pada snijeg?"Louis je upitao.
"Ne znam,prosvijetli me!"odgovorio sam. Čulo se smijanje.
"Naš sniježni maraton! Sastajemo se za par dana ako bude snijega. "odgovorio je Louis. Sniježni maraton je naša tradicija svake zime. Sastanemo se i onda počinje urnebes. Svakakve igre,grudanje,svašta bude.
"Ok,čujemo se! I pitaj Peyton hoće li ona s nama na maraton!"rekao je Louis i poklopio.
Iskreno,i ja bih želio da Peyton dodje s nama na maraton. Nekako je zabavnije kad je ona ovdje. Ali nisam baš siguran da će htjeti doći. Bio sam grozan danas!
Nikad se nisam ovako ponašao. Kao da me uhvatilo nekakvo ludilo. Sutra joj se moram pod hitno ispričati! Neću moći podnijeti njezinu ljutnju.
Poznajem Peyton tek par dana,a već sam se navikao na njenu prisutnost. Sad mi je moj apartman djelovao prilično pusto.
Odjednom mi je nešto palo na pamet.
Peyton nikada mi nije govorila o svom životu. Čak je izgledala kao da to izbjegava. Čemu tolika misterioznost? Čega se Peyton boji?
Možda preuveličavam stvar. Sigurno mi ne vjeruje dovoljno da mi kaže sve.
"Da,to je samo to.."uvjeravao sam samog sebe,pokušavajući otjerati crne misli.
