Želudac mi se okrenuo dok sam gledao sliku Peyton na televiziji.
Uhvatio sam se za glavu,glava mi je doslovno pucala od svih tih iznenadnih novosti.
Jedna misao mi je kolala glavom. Zašto? Zašto si mi tajila ovo Peyton?!
Sigurno je se bojala moje reakcije i reakcije ostalih kad bi saznali istinu.
Zar Peyton nije ni meni dovoljno vjerovala da mi se povjeri? Malčice me povrijedila ta misao. Ne mogu ni zamisliti kroz sto je sve prošla Peyton. Ne mogu zamisliti ijednu osobu da živi tako oskudnim životom. Ali sad trenutačno nemam vremena za razmišljanje. Zgrabio sam jaknu i izjurio van iz apartmana.
********************************
I tako smo ja,Louis,Niall,Zayn i Liam sjedili u bolničkom hodniku,čekajući vijesti o Peyton. Svi su imali uznemirene izraze lica dok su sjedili,čekajući... Ja nisam mogao sjediti,hodao sam amo-tamo,imao sam osjećaj kao da čekam presudu.
Louis je odjednom ustao sa stolice,prišao mi je i potapšao me po ramenu. "Harry,moraš se smiriti."
Odjednom mi se sve skupilo,u prsima mi se pojavila težina i dobio sam potrebu da zaplačem.
Duboko sam udahnuo,skupivši snage da progovorim. "Ona mora biti dobro."
Louis pov:
"Ona mora biti dobro." Harry je jedva progovorio. Oči su mu bile suzne,vidjelo se da se suzdržava od suza. Kad ga takvog gledam i samom mi dodje da zaplačem kao malo dijete. Dakako,i meni je stalo do Peyton. Od samog početka je doživljavam kao sestru.
A Harry...Harry je od samog početka vrlo privržen Peyton. Brine se za nju,sretan je kad i ona sretna,tužan je kad i ona tužna.
Vidi se koliko mu je stalo do Peyton.
Dok ga gledam postaje mi sve jasnije da Harry osjeća jake osjećaje za Peyton. I oni neće tako brzo nestati,baš naprotiv..
Uzdahnuo sam tužno. Jedino što nam sada preostaje jest vjera. Moramo vjerovati da će Peyton biti dobro. Tada sam se nečeg sjetio i krenuo sam niz hodnik.
Čuo sam Liama kako je poviknuo za mnom. "Kamo ćeš, Louis?!"
"U bolničku kapelicu." odgovorio sam i nastavio,ne čekajući da mi itko odgovori. Molitva. To je jedino što mi preostaje.
Srećom, bolnička kapelica je bila odmah na kraju hodnika pa sam brzo stigao. U kapelici se nalazio jednostavan mali oltar i nekoliko klupica. Prišao sam oltaru sklopljenih ruku.
Dok sam bio mali,mama me je svake nedjelje vodila u crkvu na misu. Sjećam se da sam se žalio kako mi je dosadno sve dok nisu počele pjesme. Drage volje sam pjevao pjesme,mislim da sam bio najglasnije dijete u crkvi. Kako sam rastao,sve sam manje dolazio na mise. Ne sjećam se kad sam potpuno prestao dolaziti na misu.
"Bože, znam da nisam baš veliki vjernik. Znam da sam se udaljio od vjere,ali svejedno te želim nešto danas zamoliti. Molim te iz sveg srca da Peyton bude dobro! Otkako sam je upoznao,smatram je sestrom i jako je volim i brinem se za nju. "
