"Imala je te iste oči,taj isti pogled kao i ti." Johannah je rekla,promatrajući me sa tužnim pogledom.
Nisam znala što reći, samo sam sjedila pokraj Louisove mame i slušala njenu priču o Louisovoj sestri.
Nikad nisam znala da Louis ima sestru. Valjda nije želio govoriti o njoj,sigurno mu je bolno pričati o tome.
Mislim, izgubiti nekoga iz obitelji....
Znam kako je to.
Pola života sam provela u sirotištu.
Nikad nisam saznala tko mi je obitelj.
Zapravo,nije baš kao da želim znati tko su oni,ali ipak...
Oduvijek sam se pitala kakvi su to ljudi koji mogu ostaviti svoje dijete.
Johannah je spustila pogled na pod.
"Imala je samo tri godine..."
"Što se dogodilo?" upitala sam,odjednom vrlo zainteresirana.
Johannah je uzdahnula,a zatim nakon nekoliko trenutaka započela;
"Bio je Božić. Vani je bilo lijepo vrijeme pa sam se odlučila prošetati sa Louisom i Peyton."
"Peyton?" ponovila sam,ne skrivajući šok na mon licu.
Johannah je kimnula glavom.
"Da,zvala je se Peyton."
Nisam mogla suspregnuti nekakav čudan osjećaj koji mi je se širio tijelom. Njezina se kćer zvala Peyton,kao i ja?
"Sjedila sam na klupi u parku i gledala kako se Louis i Peyton igraju. Sve je bilo dobro,dok odjednom-...."
*Prošlost*
Sniježni pokrivač je prekrio zelenu travu. No činilo se da djeca nemaju ništa protiv toga,baš naprotiv..
Djeca su trčala uokolo,gađajući se sniježnim kuglama,dok su druga djeca pravila snijegoviće.
"Šta ti je to,vejiki bvaco?" trogodišnja Peyton je upitala,još uvijek ne mogavši izgovoriti l i r.
Njezin brat blizanac,Louis je se ponosno nasmiješio.
"Ja pjavim supejmena!!" ni Louis tad nije bio baš najbolji sa izgovaranjem riječi, ali to ga nije brinulo.
Peyton pobliže promotrila Louisovog 'supermena' ,a onda se počela glasno smijati.
"Što je smiješno?!" Louis je upitao iznervirano,a obrazi su mu se počeli crveniti,što od hladnoće a što od frustracije.
"Tvoj supejmen je smiješan!! Ima ogjoman nos i gjavu!!"Peyton je rekla, još uvijek se smijući.
