Nikada u životu nisam toliko htjela pobjeći. Samo zbrisati bez ikakve riječi.
Stvarno ne znam što nije uredu sa mnom. On bi se trebao tako osjećati, a ne ja. Ali kao i obično,kod mene je sve obrnuto i uvrnuto.
Jordan je primijetio moju nervozu i prišao mi je bliže sa zabrinutim pogledom.
"Je li to on?" tiho me je upitao,pokazujući na Harrija.
Samo sam kimnula glavom,ne skidajući pogled sa Harrija,koji također nije skidao pogled sa mene.
"Pey,možemo li razgovarati?" Harry je upitao sa očitom nervozom na licu.
U trenutku kad me je nazvao 'Pey',željela sam popustiti i reći mu da je sve uredu.
Ali nije uredu.
Nije uredu da mu oprostim. Što ako se samo pretvara?
Što ako opet ode onoj plavuši?
Mislim da ne bi to mogla podnijeti..
"Za tebe sam Peyton." proskitala sam kroza zube,šokirajući Harrija koji je dosad vidio samo moju ljepšu stranu.
Zar je ozbiljno mislio da ću mu samo tako oprostiti?!
Sigurno je se nadao da ću opet pasti pod njegov šarm i da ću mu se vratiti.
Samo razmišljajući o tome sam se još više razljutila.
"Pey,želiš li da odemo?" odjednom se oglasio Jordan pokraj mene.
Trgnula sam se i pogledala u Jordana koji mi je uputio blagi smiješak.
Kimnula sam glavom i opet pogled prebacila na Harrija.
Harry više nije gledao u mene,nego u Jordana. Izraz lica mu je bio između zbunjenosti i ljutnje.
Sigurno se pita tko je Jordan i zašto njemu dopuštam da me zove Pey.
"Peyton,neću otići dok ne razgovaramo." Harry je rekao i istodobno se uspravio.
Uzdahnula sam.
"Molim te,Harry..Samo me pusti na miru."
Harry je odmahnuo glavom i prišao mi bliže. Uhvatio me je za ruke i privukao sebi.
"Ne mogu. I neću. A znaš li zašto? Zato što te volim. A znam da i ti voliš mene." rekao je odlučnim tonom.
Pokušala sam se istrgnuti iz njegovih ruku,ali bezuspješno.
"Ja te ne v-" poviknula sam,ali nisam mogla dovršiti rečenicu.
Iako to ne želim priznati,znam da bi lagala da kažem da ga ne volim.
A po izgledu Harrijeva lica,čini se da to zna i on.
Na licu mu se stvorio veliki smiješak.
"Ne možeš to reći. Jer me voliš."
Harrijev stisak je popustio i iskoristila sam tu priliku da se izvučem iz njegovih ruku.
Stala sam iza Jordana koji je sve ovo promatrao šutke.
"Idemo Jordan." rekla sam i povukla Jordana za ruku.
Jordan je zaštitnički stavio ruku oko mojeg struka.
Osjećala sam se malo nelagodno zbog toga,ali nisam ništa rekla.
Samo sam požurila što brže mogu.
Harry je vikao nešto iza nas u daljini,ali nisam ga čula.
*******
Nakon još dvadeset minuta u gradu,vratila sam se u Louisov apartman.
Nakon moga bijega od Harrija,ja I Jordan smo šetali još neko vrijeme. A zatim smo izmijenili brojeve i Jordan me je dopratio do apartmana.
Ušla sam u hodnik kuće.
Nitko nije primijetio da sam došla.
Kako sam skidala jaknu,odjednom sam čula glasove u dnevnom boravku.
Mogla sam raspoznati Louisov glas. Ali čuo se glas još neke žene.
Znam da to nije Eleanor, prepoznala bi ju. Čini se da Louis ima gošću.
Kad sam objesila jaknu na vješalicu u hodniku, uputila sam se u dnevni boravak,odakle su dopirali glasovi.
Kad sam stigla u dnevni boravak, ugledala sam Louisa kako sjedi na kauču sa nekakvom ženom.
Žena mi je bila okrenuta leđima,pa joj nisam mogla vidjeti lice.
Ali me je zato Louis primijetio.
Nasmiješio se.
"Hej Pey! Dođi,želim da upoznaš nekoga,jednu vrlo posebnu ženu."
Na Louisove riječi,žena se okrenula i pogledala me.
Ispustila sam iznenađen uzdah.
Žena je imala dugu smeđu ravnu kosu i modre plave oči.
Izgledala je kao preslika Louisa.
Ona je Louisova mama!
Žena je se nasmiješila, ali kad me je pogledala nestao je osmijeh.
Zapravo,izgledala je...iznenađeno?
"Peyton,ovo je moja mama,Johannah. Mama,ovo je moja prijateljica Peyton." Louis je rekao,no Johannah još uvijek nije skidala pogled sa mene.
Dobro,ovo je malo čudno..
"Drago mi je gospođo Johannah." rekla sam i sa smiješkom ispružila ruku.
Na moje riječi, Johannah je se trgnula iz svojeg transa.
Prihvatila je moju ruku i uzvratila mi je smiješak.
"Oh,oprosti draga..Nekako si mi se činila poznatom,pa sam se zamislila.." Johanah je rekla.
Potapšala je mjesto pokraj nje,pozivajući me da sjednem.
Sjela sam pokraj nje i nisam si mogla pomoći,obuzeo me neki osjećaj kao da mi je Johannah od nekud poznata.
"Louis,kako je moguće da me prije nisi upoznao sa svojom majkom?!" upitala sam,na što se Louis nasmijao.
Krenuo je nešto reći, ali ga je Johannah pretekla.
"A što misliš zašto,dušo? Boji se da ću ga osramotiti pred prijateljima."
Louis je odmahnuo glavom i zagrlio je Johannah oko ramena.
"Znaš da nije tako mama!"
Johannah je preokrenula očima, ali iz zabave.
"Ajde radije budi dobar dečko i napravi nam kavu."
"Ma sve za najdražu mamicu." Louis je odgovorio u dječjem glasu,na što smo se svi odvalili smijati.
Louis je napokon otišao napraviti kavu,koja će ispasti samo Bog zna kako..Još uvijek se sjećam ručka koji je napravio za mene i Har-
Ne,ne smijem misliti na njega.
Moram prestati to raditi!
Iz mojih misli me prekinuo Johannahin glas. "Peyton,želiš li stvarno znati zašto sam bila onako iznenađena kad sam te ugledala?"
"Uh...oh...valjda." promrmljala sam nervozno.
Johannah me je pogledala i ne znam da li to umišljam,ali mislim da suzdržava suze.
"Kad sam te ugledala,bila sam šokirana..Jako me podsjećaš na nekoga, dušo. Zapravo,nevjerojatno je koliko sličite!" Johannah je rekla.
Pokušala sam se namjestiti u kauču u nekakav udoban položaj.
"Uh,na koga vas podsjećam?"
"Na Louisovu izgubljenu sestru."
Ok. Ovaj odgovor nisam uopće očekivala.
