Jaje (🔚)

6. poglavlje

Dok je bijela neman povijala promrzla stabla i ledeni smetovi okivali kuću, otac je kretao ka kokošinjcu, kroz sada već zatrpani puteljak. A jutros ga je očistio. Stezao je jaknu oko vrata da promrzli vjetar ne bi mogao svojim prstima ježiti dlake na prsima.

     Otvorio je vrata kokošinjca, i čim je zakoračio zapljusnuo ga je topli, ustajali smrad đubravog tla. Koke su izgledale sanjivo, dok su ga neke fiksirale pogledima, ne trepćući. Koraknuo je ka gnijezdu, čisto da provjeri ima li jaja, i pogriješio je. Ludače su pojele sva jaja, ili nisu ni jedno snijele.

      Koke su se pijano njihale u hodu, zakrčivši put ka vratima. Tiho komešanje je ispunilo prostor nekakvom vrstom tenzije, nervoze... u krajnjem slučaju, brige. Kada bi krenuo ka vratima, sve i jedna kokoška bi se nakostriješila kao jež... Što nije bilo normalno...

      Otac je osjetio iznad glave da nešto diše, i da se pomjera... Mirno stoji u tišini ispuštajući upozoravajući zvuk, najsličniji tihom gukanju... Čim je pogledao gore, susreo se sa dva oka koja su netremice zurila u njega... Oči su bile usađene u pernatu kokošiju glavu... ali te oči... Te oči su izgledale uznemireno... Haotično, preplašeno... jezivo.

     Zapravo, možda su sve kokoške preplašene zbog nečega. Možda su mu baš zato prepriječile put, jer ne žele da otvori vrata... Možda se plaše nečega s polja... Ta ideja mu je izazvala osjećaj koji odavno nije osjetio... osjećaj straha...

     Ponovo je zakoračio ka vratima, kad ni pet ni šest, kao oparena, kokoška iznad glave skoči mu na glavu, čvoknuvši ga ispod oka. Kljun je bio oštar, a zamah snažana, toliko da je rana odmah prokrvarila. Šakama je pokušao da zaustavi krvarenje, ali su ruke već bile slijepljenje toplom krvlju i sva sreća pa kljun nije pogodio oko, jer bi sigurno ostao bez njega. Krv je ispunila oko, tako da je bio oslonjen samo na jedno... Ostale kokoške su krilale na njega pokušavajući da ga zaustave i povrijede, ali zahvaljujući zimskoj jakni nisu uspjevale. Rukama ih je odbacivao dok su one postajale sve navalentnije i pomahnitalije...

     Kandžama su mu izgrebale ruke i napravile par parnica na trnerci, otkrivajući gole noge, spremne da prokrvare... Kandža, kljun, kandža, kljun...

     Šutirao ih je u bijesu i agoniji kao fudbalske lopte. Pa bi tupo udarile u truli zid, bolni guknule i pale na pod, onda kao da se ništa nije desilo, ponovo bi krenule u napad.

     Kada je došao do vrata osjetio je prodoran bol među nogama, kao da ga je nož pogodio. Nije mogao da povjeruje da su ga pogodile tamo gdje se najmanje nadao... U bolovima se presamitio i sručio na tlo dok su ga kokoške kljucale po cijelom tijelu... Ovo je kap koja je prelila čašu.

     Sakupio je još malo snage i u sebi oslobodio hulka, koji je razbacao kučke kao ping-pong loptice na sve strane. Otvorio je vrata, odjurio u šupu pored, zgrabio sjekiru i vratio se na mjesto ludila. Kokoške su nastavile pomahnitalo da bacaju svoja tijela na oca pa je on odlučio da im stane u kraj... Dosta je bilo.

       Zgrabio je najbližu kokošku za noge, postavio njenu glavu na drveni stub na tlu, i CAK! Glava je otpala, dok se tijelo uvijalo i mlataralo ispuštajući posljednje kapi života. Potom je brzo zgrabio drugu koku, koju je zadesila ista sudbina. Krv je liptala na sve strane...

     Treće, četvrta, sedma, deseta, trinaesta... Glave su spadale a tijela se vrpoljila i polako gasila... Cijeli prizor je bio groteskan... Zidovi su bili isprskani kapljicama krvi koja se brzo zgrušavala, praveći tamne mrlje... Oca su zaboljeli mišići pa je sjeo da se malo odmori, posmatrajući masakr koji je učinio... Nije mu bilo žao. One su bile spremne da ubiju... Zgrušana krv je počela da vonja...

     Sada kada je kokošinjac prazan, ugasio je svjetlo, zatvorio vrata i krenuo kući. Mećava se smirila pa je mogao osjetiti... Vazduhom se širio nekakav truli smrad, koji mu je iritirao nozdrve. Ovo nikada nije osjetio... Ovo nije bio ustajali smrad đubra, pomješanog sa krvlju... Smrad je bio kao raspalo, mrtvačko tkivo... Kao spaljene kosti... Jednom riječju, osjećao je smrt.

     Krajičkom oka je opazio nešto da se šunja oko zgradica. Hodalo je četveronoške i bilo je crnje od noći. Fizionomija tijela se nije uklapala ni u jednu životinju koja mu je u tom trenutku padala na pamet. Stvor kao da je ispuštao nekakve gasove kroz kožu ili šta su već oni bili, kao gejzir pred erupciju, ili, pak, bolje reći kao vulkan. Stvor se dimio. Pušio se ali nigdje nije bilo vatre. Zadnje noge su mu bile kao u zeca- duže od prednjih, dok su mu se pršljenovi jasno nazirali i pri svakom pokretu se čule krepitacije i uvijanje istih. Glavu nije mogao da mu vidi jer je bilo previše mračno.

     Otac ga je posmatrao dok ga stvor još nije primjetio. Pažljivo se šunjao oko šupica, vjerovatno njušeći plijen, ili tek svježu prolivenu krv... Otac ovakvo nešto nikada nije vidio... Glava mu je već pulsirala od ovakvog smrada. Imao je osjećaj kao da mu pri svakom uzdahu, zabode užarena iglica u sljepočnicu...

Stezao je sjekiru i nije mu dva puta trebalo pasti na pamet šta da radi. Ovome stvoru, šta god ono bilo, nije bilo mjesto da hoda oko njihove kuće... Možda je on napao Karlu prije par dana, možda je on ostavio one tragove, možda su se tog stvora kokoške plašile, možda je ono jelo jaja... Da. Imao je dovoljno povoda za ono što je naumio...

     Podigao je sjekiru, i tromo krenuo ka stvoru, pazeći da ga ne uoči. Takav nagao pokret nije mogao da prođe neopaženo... Stvor se od razjarenog ljudskog bića iznenađeno trznuo i počeo da bježi...

     Krenuo je ka mračnoj, snijegom zavejanoj šumi, i otac nije smio da dozvoli da mu umakne...

     Krenuo je za njim, čvrstvo stežući sjekiru...