Jaje (🔚)

9. poglavlje

(Dok bi središte zemlje ključalo i bližila se zima, Matica se pripremala za oplodnju... Središte zemlje ju je protjeralo na površinu u hladne krajeve, jer je došlo vrijeme produžetka vrste...

Vrste koja je toliko rijetka da ni naučnici nemaju adekvatne dokaze o njihovom postojanju. Satelitski obrisi četveronogih stvorenja, na polarnim oblastima je nešto najviše što je ljudski rod zabilježio u cilju otkrivanja tih monstruma... ali to je državina tajna...

Oni koji vide Maticu ili njene potomke, ne dobiju priliku da posvjedoče...

Vole zimu, ne ljeto. Kao pravo zlo. A sada su došli... i spremni su...)

                    *   *   *

Smrt je tiha i neukrotljiva. Igra kolo oko srži života koji želi da ugasi. Uvijek je prisutna i spremna za akciju... To je njen način življenja. Rođena je da sije tugu a žanje bol... Nikada ne odlazi i ne možemo je upoznati, ali je možemo opaziti po znakovima... Sitnim, tihim, pakosnim, ali kada umremo, posve značajnim. Dala je znak... Ljuspa je pukla...

Dok se tarasilo ljuspe zaljepljene za crnu kožu, stvor se u ostavi gegao kao opijen. Vazduh mu je ulijevao snagu i noge su mu očvršćavale. Sluz se sušila... Njegova vrsta je brzo napredovala, bilo joj je potrebno samo par zalogaja mesa da bi se razvijanje ubrzalo... Stvor je njušio nečim deformisanim i izvitoperenim, nalik na nos, u potrazi za hranom...

Nije se žalio kada je pronašao nekakav suhi leš koji je visio sa police, ščepao ga je i prekusio u dva zalogaja. Previše usoljena palica mu se nije dopala... Želio je nešto svježe i sočno, nešto čemu bi on oduzeo život, ali dok se malo ne razvije, i ova palica od mesa će poslužiti...

Usta su mu se krivila od žeđi u mračnom sobičku... Osjećao je hladnoću koja je strujila sa druge strane zida ali drugi osjećaj je nadjačao ovaj prvi... Osjetio je mlad' život iznad sebe. Disao je, gugutao. Stvor je već narastao do veličine većeg pacova.

Izašao je iz ostave i šljapkajući o laminat već formiranim kandžama je krenuo ka stepenicama... Život ga je dozivao i on ga je pratio...

Stvor se popeo uz stepenice, tiše od lista na vjetru, i krenuo je niz mračni hodnik, do zadnjih vrata gdje je Život živio... Vrata su bila odškrinuta i neodoljiv miris svježine je kiptao na sve strane... Stvor se oblizao mrtvačkim jezikom, ostavljajući sluzave tragove iza sebe koji su se pretvarala u želatin. Život je nešto gugutao...

Stvor se popeo uz drvene rešetke pogledao u ono po šta je došao... Ljudsko mladunče ga je posmatralo i veselo se smješkalo... Bilo je budno. Kikotalo se posmatrajući gosta.

Stvor je namirisao mladu krv koja je kružila u mladunčetu. Krv koja bi mu utolila žeđ...

Karlu je nešto trgnulo iz sna...

Nakon što se oblizao, stvor je skočio na mladunče. Ono je zanijemilo... Čeljusti su mu završile u vratu... Krv je ugušila vrisak.