Jaje (🔚)

7. poglavlje

     Stvor je hitao ka šumi, dok je otac držao korak za njim. Zamakao je u šumu ali se otac nije predavao, čvrsto je stezao sjekiru kao jedino oružje sa kojim bi mogao da ubije, to...

     Hladnoća mu je šamarala promrzle obraze dok je znoj klizio niz kičmu. Pluća su ga žarila od mrtvački hladnog vazduha.

     Iznemoglo je jurcao naprijed, sve dok nije shvatio da je duboko zašao u šumu. Bilo je toliko mračno da je umišljao da ima povez preko očiju...

     Zastao je da oslušne okolinu... Ništa se nije čulo, izuzev muke tišine... Po koja samotna pahulja bi prohujala i to bi bilo to od svih dešavanja u šumi...

     Gramzao je kroz snijegom zatrpanu šumu, ostavljajući iza sebe duboke sniježne brazde... Zaobišao je krš od provaljenih stabala i opazio je nekakvo komešanje ispred velike stijene koja se strogo uzdizala ka sjajnim zvijezdama...

     Tiho je koračao, stežući sjekiru... Prsti su mu se kočili od hladnoće, zglobovi su počeli da odbijaju zapovijedi sopstvenog razuma. Hladnoća je obuzimala očevo tijelo, kao crvi raspalo kuče na cesti...

     Komešanje ga je prepoznalo, kao i on njega... Stvor. Od iznenađujuće očeve pojave je kao skakavac skočio na ogromnu stijenu i nestao iza nje... Nešto je radio... Nešto... Tu. Oca je znatiželja ubijala.

      Da li je stvor nešto zakopavao... ili otkopavao? Očeve noge su se kretale ka tom mjestu, ne slušajući mozak, kao da su bile hipnotisane... Nije bio siguran šta bi ga tu moglo sačekati... Nekakva zamka... Ali neće saznati dok ne provjeri.

     Kada se dovoljno približio, mračna šuma se oko njega okrenula, izgubio je ravnotežu i pao u snijeg, sjekiru je ispustio...

     Nije znao od čega se više trese da l' od hladnoće, da l' od ove strahote... Gledao je u raskomadano ljudsko tijelo... Utroba je bila prosuta, rastrgana, kao pinjata... Crijeva su se pružala kao zapetljano pletivo...

     Ruke i noge su bile oglođane do kosti dok je lice bilo svo izgrebano... Da zlo bude još veće, Džejms je prepoznao... Prepoznao je ovo monstrumski raskomadano tijelo... To je bila njihova komšinica koju su tražili danima...

     Šta joj se desilo? Nije znao šta da radi... Razum mu je govorio da bježi ali ga je nešto vuklo da ostane... Da li ju je stvor usmrtio ili je to odradio neko drugi pa je životinja došla na posluženu večeru...

     Ovo je strašno... Nezgrapno je ustao, zgrabio sjekiru i krenuo da bježi. Kada se okrenuk  imao je šta da vidi.

     Životinja je mirno stajala, posmatrajući ga svojim mrtvim očima... Koža joj je pulsirala, kao da je bila puna živih jegulja... Ispuštao je crne gasove, najsličnije dimu, dobro poznatog smrada... Bazdilo je na spaljene kosti...

    Zamahnuo je ka njemu sjekirom, ali se stvor nije ni mrdnuo. Stajao je kao kip... Kada je drugi put zamahnuo, stvor je kao oparen skočio na Džejmsova prsa. Otac je od iznenadnog napada pao u snijeg, gurajući stvora sa sebe... Kidao mu je jaknu dok je hitao ka vratu... Želio je da oca iskasapi, da ga raskomada... Krajičkom oka je opazio još dvije četveronoške siluete, kako proračunato šetkaju oko plijena...

     Osjetio je toplu krv kako mu curi niz ruke... Sjekira je bila daleko od njegovog domašaja... Završiće kao komšinica... Raskomadan u snijegu... Razmišljao je kako će jutarnji snijeg zatrpati posmrtne dijelove tijela, i kako će se djeca osjećati kada se probude, a oca ne bude... Neće ga pronaći do prvog proljetnog sunca...

     Zvijerke su ga vukle, trgale...

     Kao grom iz vedra neba, začula se košmarna rika u daljini... Stvorenja su kao po pozivu odjurila u tom pravcu... Otac je iskoristio trenutak za bijeg...