Jaje (🔚)

10. poglavlje

Karla je žmirkajući zurila u plafon... Iz sna ju je trgla bešika koja samo što nije popustila... Majka bi je prebila kada bi je ujutru zatekla mokru. Govorila bi da se to njoj više ne smije dešavati jer nije više beba...

Iskočila je iz kreveta, nazula svoje roze papuče, i kao oparena pojurila u toalet... Toalet je noću bio mnogo hladan, pa je požurila da obavi to što ima i da se vrati u svoje toplo gnijezdo...

Spustila je dasku od ve-ce šolje, duboko udahnula, dok je na nju, jadnu, promrzlu sjedala i iz sebe je ispustila mlaz tekućine, zbog kojeg bi je mama prebila da je završio u krevetu...

Vjetar je vani fijukao.

Pustila je vodu, ugasila svjetlo i izašla iz toaleta... Tiho se šunjala po parketu, pazeći da nekoga ne probudi, ali naročito Nou, čija je soba bila u blizini toaleta.

Hodila je ka svojoj sobi kroz sablasni, mračni hodnik, razmišljajući zašto jednostavno nije upalila svjetlo... a mogla je. Ovako bi mogla da se nagrdi da nekavu svoju igračku ili mamin stočić... ili da zlo bude još veće, mogla bi da slupa nekavu vaznu... Tek tada bi je majka zgromila...

Kada je zakoračila u svoju sobu, čula je nekakav pokret u hodniku iza sebe... Nešto kao da je projurilo iza nje i sada se skriva u mraku... Možda je Ingrid hoće ponovo da uplaši... Reći će je mami sutra... ali i za nju je ovo previše kasno da je budna... ili previše rano...

Kretala se kroz mrak i zvuk je dolazio iz Noine sobe... Možda se jadničak probudio... Možda će jadničak čak i zaplakati i probuditi sve u kući... mada mu i ne bi bio prvi put da počini takav zločin...

Tiho se ušunjala u njegovu sobu i na prvu je primjetila razmaknute zavjese na prozoru koje su lepršale zbog otvorenog prozora... Sigurno ga je mama sinoć zaboravila zatvoriti kada ga je prala... što je ne opravdava. Noa će zbog ovoga sigurno navući nekakav grip... I dobro je što se došunjala do njegove sobe, na vrijeme prije nego što bi dobro nazeb'o...

Dok ga je zatvarala, primjetila je nekakve pokrete u sjenkama šupa... Nešto se migoljilo, šunjalo, ali nikako nije izlazilo na sniježnu bjelino... Da bi se moglo razbrati šta je to... U prostoru je osjetila nekakav čudan miris, pomiješan sa mrtvačkom hladnoćom i tišinom...

Pokreti u sjenkama su postajali sve učestaliji kao da se u njima skriva leglo zmija koje čekaju zapovijed da pojure na svjetlost...

Vjetar je prestao da duva... pahuljica nigdje nije bilo...kao da se i zima pripremala za nešto veliko... Karlu je ovaj muk nervirao, došlo joj je da vrišti, da razbije ovu monotoniju ali nije smjela... Probudila bi Nou... Zanimalo ju je šta se dešava u tom spletu sjenki...

Noć je odlučila da razotkrije karte misterije... Iz sjenke je izmarširao... ono... Sjećala ga se... Stvor. Onaj isti stvor što ju je prije par sedmica napao u dvorištu... Taj crni stvor koje se pušio, bezbrižno se šepurio njenim dvorištem... Zbog svoje izvitoperene građe, Karla je ustuknula za korak od prozora, bez obzira što je bila na sigurnoj razdaljini...

Iza sebe je ponovo čula nekakav pokret... To je sigurno Noa. Kada se bude ubjedila da je budan, otići će po mamu.

Koracnula je ka krevecu, ali joj je pokret iza police natjerao trnce uz kičmu...

Crna avet se laganim, šljapkajućim koracima pojavila ispred Karle. Karla je počela da se trese, noge da je izdaju... nije bila sigurna u ono što vidi... Monstruozni prizor joj je mutio razum...

Onaj stvor kojeg je vidjela vani, sada je mirno stajao ispred nje... i ... i ... vukao je Noine ostake za sobom...

Karla je bila u šoku... nije znala šta da radi... Na smrt preplašena, fiksirala je pogledom stvora koji se pušio i koji je pojeo pola Noe...

Ispustio je leš i skočio na Karlina prsa.

Vrisak kao iz noćne more se prolomio kućom.