Tajna ogrlice ✔

1. dio

Ljudi me inače često zaobilaze, ipak danas u poprilično velikom krugu. Pretpostavljam da je to zbog moje odjeće, ali ne marim za to. Jednostavno sam isključila sva osjetila i ušla u svoj svijet.

Ja sam Annabell Grey, i živim u jednoj lijepoj bijeloj kući u Parizu. Jako volim ovaj grad. Nije to toliko zbog toga što ga svi zovu "gradom ljubavi", nije ni zbog otmjenih ljudi i njihovih domova, čak nije ni zbog njegovih kriminalističkih četvrti u kojima mnogi traže avanturu. Ne, obožavam Pariz upravo zbog njegove najveće i najpoznatije atrakcije; Ajfelovog tornja.

Znam da je čim ga ugledate jasno zašto, ali ja sam otkrila dubinu njegove ljepote. Ja sam otkrila njegovu mirnu, opuštajuću stranu. Otkrila sam, ili ustanovila, svoju stranu njegove ljepote.

Upravo sjedim na najvišoj stepenici i crtam. Da crtam. Volim crtati, a i, nije da se hvalim već je istina, zaista dobro crtam. Teta mi uvijek govori da sam to naslijedila od majke.

Moji otac i majka upoznali su se na fakultetu, i jako su se voljeli. Poslije su se vjenčali i moja me majka rodila. Nažalost, zbog toga se jako razbolila, a samo par mjeseci nakon mog rođenja je umrla. Moj otac volio me jednako kao nju, ali plaća mu je bila jako skromna pa smo se morali preseliti u Njemačku kod sestre moje majke. Ona i njen muž odmah su nas primili i pomagali mome ocu brinuti se za mene.
Jednog dana pak otišao je na posao i nije se vratio. Njegov auto nađen je pred tvornicom u kojoj je radio, ali njemu nije bilo ni traga. Nekoliko mjeseci nakon toga, njegov leš nađen je u nekom kontenjeru.

Policajci koji su to dojavili mojoj teti i tetku htjeli su me odvesti u dom, ali u sobi mog oca iskopali su neki papir na kojem je pisalo da ako se njemu nešto dogodi, mene ostavlja teti na brigu. Ona i njen muž odmah su me primili. Jako su dobre osobe.

I tako ja od svoje prve godine živim s njima. Nikada mi nisu skrivali da nemam oca i majku, niti su mi branili da ih zovem teta i tetak. Zahvalna sam im na tome, jer smatram da zvanje osoba koje mi nisu roditelji roditeljima samo omalovažavanje truda i ljubavi mojih roditelja.

Rekla sam da crtam. To mi je zapravo nešto kao hobi. Često dolazim ovamo i crtam ljude, životinje, prirodu zapravo, za što mi dođe inspiracija.

Kao beba živjela sam u New Yorku. Poslije sam se sa tetom i tetkom često selila. Bila sam svugdje. Od Berlina do Londona i Salzburga. Bila sam i Luxemburgu i Münchenu, ali ne dugo. LA, Brazil, Sydney, Moskva... ma nema gdje nisam bila. Nikada se nisam pretjerano vezala za neko mjesto i neku kuću, jer da jesam, ne bih prestajala tugovati za njima. Naime, tetak je modni dizajner pa mu treba inspiracija, promjena, a to ne može godinama dobivati od istog mjesta i ljudi. Teta je inžinjer strojarstva, tako da lako nađe posao, a i mogu si priuštiti sva ta preseljenja.

Ovje u Parizu živimo već dva mjeseca. Imam privatne učitelje jer ne znam francuski baš pretjerano dobro, ali ni ne želim u školu. Vjerojatno mislite da me razumijete, ali nemojte biti sigurni u to. Imam ja svoje razloge.

Sunce je još uvijek na nebu, ali njegov sjaj slabi. Bliži se njegov zalazak. Volim gledati sunčeve zalaske od ovdje gore. Iako ne ostajem često ovdje sve do noći, da se tetak i teta ne brinu. Jako su brižljivi što se tiče moga dobrobita, a vole me poput vlastitog djeteta.

Što se više sunce približavalo horizontu, to su se sjene sve više krivile i izvijale, a Toranj se polako praznio.

Pozornost od mog crteža odvratilo mi je svjetlucanje tek metar udaljeno od mene. Na podu je ležala zlatna ogrlica sa privjeskom koji je izgledao kao prsten, i malim dragim kamenom. Pogledala sam oko sebe. U krugu od pet metara nije bilo nikoga. Vjerojatno je nekome ispala. Uzela sam ju i bolje promotrila. Primijetila sam da se sama ogrlica sastoji od zaista sićušnog lanca, a koliko sam mogla procijeniti, po onome što sam čitala, zaista se radilo o pravom zlatu, kao i o pravom dijamantu.