Tajna ogrlice ✔

15. dio

Annabell's POV.

Od dolje čujem smijeh i ne znam što da osjećam prema tome. Boli me briga. Ali ono stvarno. Iskreno. Totalno sam ravnodušna prema smijehu. Kao i prema suzama. Ili bolnim uzvicima. Prema bilo kakvim osjećajima. I to u ovom obliku. Onda si zamislite kakva sam kada sam prava ja. To nitko ne želi doživjeti.

Nine i Davora nema već duže vrijeme. Na nekakvom su sastanku, ali nije prvi put da se tako nešto oduži. Jednostavno ću čekati.

Pogledam na sat. 23:41. Krasno. Bravo Anna, sutra nećeš oči moć držat otvorene. Bacila sam se na krevet i adios stvarnost.

.............

Beeeeep.

Beeeeep.

Beeeeeeeeeeeeeeep.

UGH! ŠTA JE SAD?! LJUDI MOJI OĆU SPAVAT! ŽIVO SAM BIĆE I IMAM POTREBE!

Rukom sam opipavala krevet, pod i noćni ormarić i tražila mobitel koji nije prestajao vibrirati. U svom opipavanju sam došla pre blizu rubu kreveta i na koncu, tko bi rekao, i pala s njega.

"Au."

I dalje ne otvarajući oči pipla sam pod i sve ostalo oko sebe tražeći glupi mobitel koje je JOŠ UVIJEK vibrirao. Napit ću se nečje krvi jutros. Napipala sam nešto što se treslo i zgrabila ga. Bez gledanja (tj. bez da sam i otvorila oči) tko je idiot koji me smeta sam se javila i proderala u mobitel: "ŠTO ME ZOVEŠ OVAKO RANO IDIOTE JEDAN?!"

"Zdravo i tebi, srećo."

"DOBIT ĆEŠ NOGOM U DUPE ČIM TE SLJEDEĆI PUT VIDIM, SREĆO!!!"

"Bell, nisam raspoložen. Plus tri sata popodne je" rekao je Tony s druge strane veze naglašavajući moje ime. Još uvijek ga mrzi.

"Meni je rano" rekla sam smireno i zjevnula. Čim se izderem na njega odmah mi je lakše. Aj da i on nečemu posluži.

"Nisi normalna. Al dobro, to nije nov pojam. Htio sam ti reći da bi trebala svratiti znaš-već-gdje, ajme što mrzim ovako pričat. Uglavnom, imamo par manjih problemčića sa par bolesnika koji bubaju nešto o nekoj pobuni. Iščupali su mi živce a ne daš mi dozvolu da ih dokrajčim. Pliz dođi i smiri ih" rekao je izmoreno i na rubu živaca i znala sam da će se ako ne dođem i bez mog dopuštenja obračunati s njima.

Lassie se vraća kući...

U New York...

Jej...

Flashback

Potrčala sam preko livade i utrčala u šubu. Uspjela sam pobjeći nekom manijaku s kojim se borim zadnjih pola sata. Iscrpljena sam. Nikada nisam korostila moći u ovolikoj mjeri. Nikada se nitko nije udostojio trenirati me.

Pitala sam se: Zašto ovaj ustanak? Zar ovi ljudi nisu imali ništa pametnije za raditi nego pobuniti se? Ljudi moji nemam još ni punih 16 i već se borim s nabildanim i istraniranim tipom od vjerojatno preko 30 godina.

Skljokala sam se na jedno stablo u mojoj blizini jer nisam mogla više trčati. Ovo je previše za mene. Skliznula sam leđima niz stablo i sjela na pod. Joj kad se jednog dana ponovo dočepam onoga s kime sam se upravo borila. Ima da mu režem komadić po komadić kože dok mi ne iskrvari pred očima.

Tek kada sam malo smirila disanje u blizini sam čula zvukove. Zvukove borbe. S mukom sam se digla i počela hodati prema tamo oslanjajući se na stabla. Vrtilo mi se i bilo mi je mučno. Nakon ovoga ću past u komu na tri dana.