Tajna ogrlice ✔

32. dio

"Vrijeme vani je sranje. Pokisnut će k'o nikad" rekla je Mary gledajući kroz prozor.

"Hah, kao da to njoj smeta."

"Louis, Bella mrzi vodu" Lina je napomenula između dva zalogaja keksa koji je hvalila da je izvanredan.

"Ugušit ćeš se".

Odmahnula je rukom. "Ako budem sita, umrijet ću sretna."

"Sad znam zašto te Bella voli" nasmijao sam se.

"Ona mene voli?! Ma da! Njoj treba netko tko će joj plaćati sladoled!" Na tu njenu izjavu smo se nasmijali. "Pa istina je!"

"Nitko to nije porekao."

"Louis, molim te dođi na trenutak" rekla je Mary ustajući. Slijedio sam ju iz kuhinje u moju sobu.

"Reci" rekao sam sjedajući na krevet. Ona je sjela na stolicu sa kotačićima. Sjela je tako da je jednu nogu stavila na jednu stranu naslona a drugu na drugu stranu, trbuh je prislonila uz naslon stolice i ruke stavila na vrh naslona, te bradu na ruke.

"Jesi li razmislio?"

Uzdahnuo sam. "Rekao sam ti već, Mary. Ne. I da me pitaš još sto puta odgovor će i dalje biti ne."

"Louis, daj urazumi se. Treba nam ta ogrlica. I ne smijemo više zabušavati."

"Ali mora postojati i drugi način! Mora!" vikao sam.

"Ne postoji. Bar ne u ovom trenutku" rekla je ozbiljno i odrešito.

"Mary..."

"Nemoj ti meni Mary! Ili ćeš mi pomoći ili nećeš, alu pripremi se na posljedice!"

"Kakve posljedice?" u čudu sam pitao.

"Da kakve posljedice! Pa Louis, mućni glavom. Ako oni već sad, nepunih pola godine nakon Ustanka počinju govriti o napadu na nas, što misliš koliko su ojačali?! Koliko su se oporavili od poraza i počeli iz početka? Koliko su pripadnika svoje rase iz cijelog svijeta nagovorili na borbu?!

Louis, budi svjestan da Bića tame ne žive samo u New Yorku! Prije dva tjedna u Londonu, nestale dvije djevojke, nađene dva dana poslije mrtve sa tragovima zmijskog ugriza na vratu. Zmijskog?! Ha! Naši ljudi su to zataškali.

Prije tri mjeseca, u Asahikawi, na japanskom otoku Hokkaido. Tri napadača pištoljima usmrtili petero prolaznika. Misliš li da su to zaista napravili pištoljima Louis?! Ne!

Prije malo manje od devet mjeseci, u nekom Kanadskom selu na rijeci Ottawa. Nađena tri leša na dnu rijeke. Tijela su bila razderana. Dvojica su bili naši ljudi Louis. Znaš što su zaključili, što se dogodio? Medvjed! Da ih je usmrtio medvjed!

Mogla bih nabrajati u nedogled, ali mislim da si shvatio. Koliko god se mi trudili, nikada ih nećemo moći iskorijeniti do kraja. Uvijek će biti tu. Ali, zar stvarno, ali stvarno želiš dopustiti da zabladaju cijelim prokletim New Yorkom?! Najnaseljenijim gradom u SAD-u!"

"Ne..." tiho sam rekao. Nisam imao pojma o tolikim 'aktivnostima' Bića tame.

"Onda se prestani odupirati i pomozi mi! Vrijeme je da napokon napraviš ono za što si poslan u Pariz i zbog čega si ovdje već skoro tri mjeseca!" Bila je ljuta. Jako ljuta.

"Dobro." Bilo je to jedino što sam u tom trenutku mogao reći. Uništit ću prijateljstvo, i spasiti New York. Valjda.

"Savršeno" otresito je rekla. "Napokon više. A sad me slušaj. Smislila sam način da što prije zbrišemo."

Annabell's POV.

Vruće!

"Au!" tiho sam prozborila kad sam pokušala sjesti na metalnu klupu. Opekla sam se. Opekla sam se na klupu. Sunce prži i grije nenormalno, ali naravno da sam ja morala baš sad doći do naveće nakupine metala u cijelom Parizu: Ajfelovog tornja.